Mit o dobrom čovjeku iz Auschwitza

Izvor: War History Online

Ukoliko potražite podatke o dr. Hansu Münchu gotovo posvuda ćete naći informaciju da je riječ o dobrom duhu Auschwitza, a koji je uspio, rekli bismo, namagarčiti ne samo sudnicu već i najveći dio svjetske javnosti. Sintagma dobrog duha asocira na nešto pozitivno, i ima gotovo hipnotički učinak na većinu. Svi želimo vjerovati u čuda, iako znamo da ona ne postoje. Lakše nam je prihvatiti da je među stotinama nacističkih čudovišnih liječnika bio jedan humanist koji se suprotstavljao svojim kolegama na svakodnevnoj bazi i spašavao žrtve nacističkih logora smrti nego da su svi nacisti bili slični kao jaje jajetu. Upravo zbog te potrebe za čudima i dobrotom u moru loših stvari većina je prihvatila ovu, rekli bismo, pomno serviranu priču, kao istinitu, a Hansa Müncha kao čudo. Tako se raširilo vjerovanje da je riječ o  potpuno nevinom čovjeku koji se u krivom trenutku našao na krivom mjestu. Mi ćemo vam u tekstu iznijeti svoje argumente na osnovu kojih smo iskonstruirali svoje zaključke, a vi”skenirajte” dane podatke i zaključke izvedite sami.

Rano uključivanje u studentske nacističke ogranke 

Hans Münch  je rođen u Njemačkoj prije Prvog svjetskog rata. Studirao je medicinu u Münchenu i Tübingenu. Ono što je indikativno kada govorimo o Hansu Münchu da je rano počeo pokazivati interes za nacizam te je još kao student ulazio u razne ogranke nacističkih studentskih organizacija. Članom nacističke stranke izvan studentskih okvira postao je 1937. godine. Kasnije je pod povećalom javnosti svoj ulazak objasnio kao tendenciju da učini nešto za svoju zemlju, kako bi uz pomoć nacista došlo do gospodarskog oporavka i ujedno uzleta srednjeg sloja, kojemu je i sam pripadao. Ovako sročen diplomatski odgovor prihvaćen je bez puno polemike zbog donekle prihvatljivih razloga njegove odluke. No, iza toga stajale su sasvim druge stvari, a na njih ćemo se vratiti nešto kasnije.

Željeno radno mjesto

Studij je završio 1939. i potom se oženio liječnicom. Nakon toga radio je u ruralnim ordinacijama  sve do 1943. kada je dobio posao koji je priželjkivao na Higijenskom institutu Waffen-SS, udaljenom nekoliko kilometara od Auschwitza. Tamo je radio sa zloglasnim Josefom Mengeleom za kojega je analizirao razne uzorke. Münch je radio na bakteriološkim istraživanjima, a kao znanstvenik u laboratoriju imao je svoja zaduženja koja je morao ispunjavati jer bi u protivnom od samog početka rada ugrozio ponajprije sebe. Jedan od bivših zatvorenika Imre Gönczy  nije blagonaklono opisao Hansa Müncha kao liječnika, tvrdeći da je radio sve što su uostalom radili i drugi liječnici. U osnovi da bi Hans mogao opstati u ovoj sredini morao je slijediti dominantnu struju u logoru. Važan je još jedan moment. On je morao biti upoznat s radnim mjestom na koje je dolazio, a to su podaci o mjestu rada, njegovim zadacima i drugom. Ovdje ne negiramo pojedine aspekte njegove ljudskosti jer je očito prema izjavama preživjelih logoraša pokazao određenu dozu empatije prema žrtvama, no to mu je bilo na drugom mjestu  jer je kako će se pokazati Hans, bio primarno zainteresiran za vlastitu karijeru.


Krajem rata došlo je do evakuacije Auschwitza te se on preselio s drugim osobljem u Dachau gdje je proveo oko tri mjeseca. Nakon rata nije mogo sakriti činjenicu što je radio, pa je završio u američkom radnom logoru 1946., a samo godinu dana kasnije našao se na optuženičkoj klupi sa svojim kolegama liječnicima u Krakovu. Kako je oko 20-ak zatvorenika svjedočilo u Hansovu korist na suđenju, oslobođen je krivnje dok je čak 50 posto liječnika na suđenju osuđeno na smrt.

Bolest je donijela istinu

Uglavnom dugo se vjerovalo u ovako iskonstruiranu klimavu priču, ali i danas se zapravo u nju dobrim dijelom vjeruje. No kasnije se Hans u poznoj životnoj dobi razbolio od  Alzheimera, i dok je još u ovom stanju bolesti bio kadar davati intervjue, u njima je, vjerujemo, otkrio puno vise o sebi nego što je namjeravao. Tako se susreo s novinarom njemačkog lista Die Welt kojem je rekao da kada bi se mogao vratiti u prošlost da bi ponovno otišao u Auschwitz, jer je to vidio kao veliku priliku. Njegovo priključivanje nacistima treba prema ovim zadnjim izjavama gledati u svijetlu mogućnosti  koje je ovdje vidio kao znanstvenik budući da su mu se ovdje, kako je rekao, pružili idealni uvjeti za rad. Kasnije je za časopis Der Spiegel izjavio da je ovdje mogao raditi eksperimente na ljudima, a koje je inače mogao obavljati samo na zečevima, što ga je i privuklo. Njegova je bolest očito u određenom trenutku i razdoblju bolovanja uklonila inhibicije koje su ga spriječavale da otkrije svoje pravo mišljenje o prošlosti. U pozadini njegova pridruživanja nacistima bile su snažne ambicije i želja da dođe do respektabilnih rezultata neovisno o njihovoj cijeni. Zbog ovih izjava skoro je došlo do novog suđenja, no ono je spriječeno zbog činjenice da mu je bolest već bila dijagnosticirana. Ovi zaključci se temelje na onome što su prenijeli njemački listovi, kojima su kasnije “prišili” da žele povećati nakladu novina. No sama mogućnost novog suđenja govori u prilog njihove ozbiljnosti. Dugo godina smo pred sobom imali samo gomilu poluistina upakiranu u zgodan celfon zvan čudo i nada. Nakon više desetljeća ovi su intervjui pokazali da cijela priča očito nije držala vodu. Da zaključimo on je bio jedna od mnogih koji su se svojevoljno našli na “pravom mjestu” i u “pravo vrijeme” kako bi dehumanizirali znanost podredivši je tobože “višim” ciljevima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari