Gnomovi, ne baš zla ali ni osobito plemenita bića, od davnina se spominju u mitolgiji, a mnogim su književnicima poslužili kao neiscrpno vrelo inspiracije. Folklor brojnih naroda spominje ta malena, strahovito ružna stvorenja, a samu riječ “gnomus” je, pretpostavlja se, u 16. stoljeću skovao alkemičar Paracelsus. Dok zapadnoeuropska mitologija spominje demonska bića koja nastanjuju šume, kabalistička tradicija opisuje ih kao pohlepne patuljke koji žive u dubini zemlje čuvajući su zlato i drago kamenje. U 19. stoljeću, gnomovi su često obrađivani u romantičarskoj literaturi, gdje su nerijetko poistovjećivani s goblinima, a ruski skladatelj Musorgski je jedan od stavaka “Slika s izložbe”, popularnog ciklusa minijatura za glasovir, naslovio “Gnomus”, pokušavajući stvoriti glazbeni ekvivalent trčkaranja ovih fantastičnih bića. Gnomovi su uvelike prisutni i u modernoj književnosti: kod L. Franka Bauma riječ je o besmrtnim bradatim rugobama prijeke naravi, skupljačima i zaštitnicima dragulja i plemenitih metala; Tolkien ih opisuje kao tehnološki najnapredniju vilenjačku rasu, lijepa i mudra ali istodobno tašta i nasilna stvorenja, dok se u sagi J. K. Rowling o čarobnjaku Harryju Potteru spominju kao neka vrsta vrtnih štetočina, u načelu dobroćudnih no sklonih nepodopštinama i grickanju namjernika svijim oštrim zubićima.
Prema svjedočanstvu stanovitog Josea Alvareza, ne radi se o fiktivnim nego o itekako stvarnim bićima. U ožujku 2008. godine, ovaj argentinski tinejdžer zafrkavao se na trijemu obiteljske kuće sa dvojicom najbližih prijatelja. Nakon što su ispraznili bocu vina koju je Jose ukrao ocu, momci su uključili kameru i glupirali se: domaćin je pričao proste viceve, dok su se njegovi kompanjoni natjecali u trbušnom plesu. “Odjednom se začuo neobičan zvuk, kao da netko baca kamenje. Okrenuli smo se prema njegovom izvoru i vidjeli da se trava pomiče. Isprva smo mislili da je riječ o mački ali, vjerujte mi, takvu mačku nikad nitko nije vidio. Stvorenje koje je uhvatilo oko kamere bilo je petnaestak centimetara visoko, sa zdepastim nogama, dugim rukama i zastrašujuće ružnom šiljastom glavom. Neodoljivo je podsjećalo na sliku gnoma koju sam vidio u nekoj slikovnici. Premda malen, ulio nam je strah u kosti: imao je beskrajno podmukao pogled i ispuštao prijeteće zvukove koji su podsjećali na tiho režanje. U trenutku smo se otrijeznili i uozbiljili. Skrenuo je u susjedno dvorište, a nitko od nas nije se usudio slijediti ga”, ispričao je Jose.
Pijano blebetanje, možda ćete zaključiti. Pa, mladićevu priču potvrdilo je devetero odraslih ljudi iz susjedstva, uključujući svećenika. “Ne znam kakav je to stvor bio niti me to zanima” izjavila je postarija vlasnica obližnje kuće. “Ono u što sam sigurna jest da mu namjere nisu bile dobre. Kad sam ga spazila, prekrižila sam se te zalupila kućna vrata”. Snimku “gnoma” možete pogledati na Youtubeu: ako nas pitate, djeluje prilično autentično…
Piše: Lucija Kapural
