Memnonovi kolosi – mit o raspjevanom kipu

Nalazeći se uz zapadnu obalu Nila, Memnonovi kolosi sa svojih 18 metara visine nadvisuju obližnju cestu. Ovi golemi kameni kipovi, koji prikazuju egipatskog faraona Amenhotepa III., nekada su se nalazili na ulazu u hram namijenjen njegovom štovanju, sagrađen u 14. stoljeću prije Krista nasuprot tadašnje prijestolnice Tebe. Iako tada najveći egipatski hram, blizina Nila uzrokovala je teška oštećenja njegovih temelja vodom te su ga kasniji faraoni porušili i kameni materijal iskoristili za gradnju drugih građevina. No, premda i sami oštećeni, golemi su kipovi ostali na svom mjestu.

Stoljećima kasnije, 27. godine prije Krista, veliki potres pogodio je to područje, uzrokovavši pucanje sjevernijeg kipa. Time je započela pojava fenomena koji će kroz sljedećih dvjesto godina te kipove učiniti svjetski poznatima. Naime, vjerojatno uzrokovani prolaskom vlažnog zraka zagrijanog jutarnjim suncem kroz pukotine u kamenu, tijekom toplih zora unutar oštećenog kipa počeli su se javljati zvukovi. Grčki i rimski putnici, koji su kao proto-turisti Egipat počeli posjećivati već nakon Aleksandrovih osvajanja, stoga su – ne znajući više koga oni doista predstavljaju – kipovima pripisali Memnonovo ime.

Da bi se razumio takav odabir naziva, potrebno je razjasniti da je, u helenističkoj imaginaciji, Memnon bio jedan od junaka Trojanskog rata, etiopski vladar kojeg je u borbi ubio Ahilej, a čija je majka bila božica zore Eos. Prema mitu, nakon što joj je sin stradao, ona svakog jutra plače za njim, dok joj sin pjeva kako bi ju utješio. S obzirom na pojavu zvukova iz opisanog kipa upravo ujutro, onovremenim se putnicima stoga činilo logičnim povezati kipove njima nepoznatoga egipatskog vladara s Memnonom i njegovom majkom. Shodno toj legendi, uz kipove je uskoro profunkcioniralo jedno od antičkih proročišta.

Najstarije svjedočenje o zvukovima dao je Strabon već sedam godina nakon spomenutog potresa. Naknadno su o njima pisali i Plinije Stariji, Tacit, Pauzanija i drugi poznati pisci antičkog svijeta. Oni koji su se našli u prilici čuti zvukove koji su izlazili iz njih, opisali su ih na različite načine, usporedivši ih ili s pucanjem žice na liri ili s udarcem o brončanu ploču ili pak sa zviždanjem. Kao takvi, kipovi su kroz godine privlačili mnoštvo putnika, uključujući i rimske careve. Budući da su mnogi od njih u baze kipova urezivali svoja imena i jesu li čuli Memnonov pjev ili ne, danas je sačuvano barem 90 inskripcija.


No, krajem 2. stoljeća napokon je došao trenutak da kipovi ušute. Naime, budući da posjetivši kipove nije čuo željeni zvuk, nastojeći vjerojatno na taj način udobrovoljiti Memnona, 199. godine rimski car Septimije Sever naredio je popravljanje oronulih kipova. Pošto su pritom popunjene i pukotine koje su proizvodile zvuk, „pjevanje“ je prestalo. U suvremenije se doba u raznim književnim i inim djelima pojavilo nekoliko izoliranih tvrdnji o novoj pojavi zvukova, no vjerojatno je riječ tek o pokušajima lažnog oživljavanja nekadašnjeg misterija koji to više nije.

Autor: Saša Vuković 

Komentari