Maštoviti prikazi vampira u drevnim kulturama

Vampiri, dakako, nisu stvarni, no strah od njih itekako je bio. Prirodne pojave, poput epidemije kuge u istočnoeuropskim selima u sedamnaestom stoljeću, često su se objašnjavale nimalo prirodnim djelovanjem ovih stvorenja tame. Vladari, od Karla Velikog do vlaških knezova devetnaestog stoljeća, podanicima su morali zakonom zabraniti da mrtva tijela probadaju kolcima i spaljuju, što su kroz stoljeća činili kako se ovi ne bi preobrazili u vampire. No, prvi spomeni Neumrlih znano su stariji.

Povijesni zapisi o vampirima i srodnim bićima tame sežu do samih početaka pisane riječi. U asirskoj i babilonskoj mitologiji trećeg tisućljeća prije Krista spominje se ekimmu, duša preminulog čovjeka koja ne uspjeva pronaći mir. Postojalo je više načina da se pojavi ovaj neugodan entitet – neuzvraćena ljubav, nasilna ili preuranjena smrt te neispravno provedeni pogrebni obredi. Iz istog razdoblja potječe prvi pisani zapis o vampiru – spominje ga se na pečatu jednog cilindra iz drevnog Babilona. U prvom tisućljeću prije Krista, vampiri su pronašli put u grčki, a kasnije i rimski panteon čudovišta. Grci su ih nazivali lamijama, Rimljani strigama: prve su bile ljepotice koje su zavodile neoprezne mladiće kako bi im posisale krv (privlačnost im je donekle narušavala nezgodna navada da si vade oči!), a druge krvožedne babuskare koje su se, po potrebi, pretvarale u vrane.

Pojavom kršćanstva, strahovi od vampira nisu se smanjili, štoviše, intenzivirala ih je važnost koju kršćanska teologija pridaje krvi. Legende o ovim bićima naročito su bile popularne u srednjem vijeku, šireći se po svakom zakutku Europe. U Rumunjskoj, vjerovalo se da vampirima – strigouilima – postaju nezakonita djeca roditelja koji su sami rođeni izvan braka. I Hrvati su konja, preciznije šišmiša za trku imali – prema drevnoj predaji, u krvožedne pijavice pretvarali su se oni koji bi počinili gnjusni zločin rodoskrvnuća!

Poput svih plodova mašte, vampiri su imali mnogo oblika, a svaki je odražavao običaje, vjrovanja i strahove pojedine kulture. Afrički mitovi spominju, primjerice, stvorenje po imenu adze, koje poprima lik krijesnice i živi od krvi, palmina ulja i kokosova mlijeka. S Madagaskara dolazi ramanga, čudovište koje pije prolivenu krv, dok u Indiji prijeti brahmaparusch, neumrli gad koji žrtvama popije krv kroz lubanju a potom se osladi njihovim mozgom. Ništa simpatičniji nije ni drevni kineski vampir kuang-shi, na čijem meniju je najčešće krv nevine dječice. Filipinski danag bio je čovjekov saveznik sve dok nije ljubazno posisao krv iz prsta ozlijeđene žene, nakon čega se “navukao” na tu tjelesnu tekućinu, a njegov zubati, nakazni zemljak manananggal (na slici!) mogao je odvojiti gornji dio tijela od donjega te poletjeti pomoću krila sličnih onima u šišmiša.

Vampiri su se s vremenom raširili i u Novome svijetu. Brazilski lobishomen nije, istinabog, ubijao žrtve već se gostio manjom količinom krvi ljupkih djeva, no to je imalo nezgodnu nuspojavu – ove bi se pretvorile u raskalašene bludnice. Meksički tlaciques nastajali su pak zbog djelovanja crne magije. Unatoč specifičnostima pojednih kultura i razdoblja, vampiri su najčešće opisivani kao mrtve osobe koje noću izlaze iz grobova te piju krv živih, kako bi nastavili svoje ukleto postojanje.


Piše: Lucija Kapural

Komentari