Mali junak Pakistana: Žrtva mafijaške industrije tkanja tepiha!

Vjerojatno se pitate koliko ste puta podržali robovski rad, a da to niste ni znali. Svakodnevno kupujemo proizvode koje su izradile male dječje ruke, a na osnovu kojih se zgrče krvav kapital. Ovdje donosimo jednu takvu priču o dječaku koji je u dobi od samo četiri godine prodan u ropstvo.

Prodajom u ropstvo dug samo raste

Iqbal Masih je u svojoj 12-oj godini ustrijeljen sačmaricom u leđa dok se igrao u blizini svog rodnog grada Muridke, u okrugu Punjab u Pakistanu. Rođen je u kršćanskoj sirotinjskoj obitelji 1982. godine. Prodan je u ropstvo od strane svoje obitelji za cifru od 12 dolara. Tim je činom izgubio slobodu, djetinjstvo, ali i zdravlje. U postrojenju za izradu tepiha radio je do 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu s malom pauzom od 15 do 30 minuta na dan. Njegova je sloboda tijekom vremena postala nemoguća misija jer ne da je dug niveliran njegovom prodajom već je i konstantno rastao. Vjerojatno se pitate kako je to moguće? Međutim, ovakvi dogovori ne funkcioniraju po principu zalagaonice gdje vi založite „predmet“ i ako ne dođete po njega, ostajete bez založenog, ali vaš je dug riješen. Djeca uče godinu dana zanat, ali nemaju nikakvu plaću za to vrijeme, i žive o trošku vlasnika što se dodatno naplaćuje obitelji  zbog čega raste i dug. Plaća nakon godine dana učenja iznosi oko 20 centi dnevno. U godini dana dijete treba svladati kompliciranu tehniku tkanja. Treba nadodati da se dani zajam povećava sa svakom djetetovom greškom Djeca ne smiju međusobno razgovarati, ukoliko se usude pričati kažnjavaju se udarcima ili su prisiljena na samoozlješivanje alatom s kojim rade. Radi se u sagnutom položaju iz čučnja na klupi, što je pogubno za zdravlje. Uz to djeca se namjerno pothranjuu kako bi što duže njihovi prstići ostali mali, i mogli obavljati ovaj minuciozni posao.

Nemirenje sa sudbinom

Ako djeca pobjegnu ili se razbole kažnjavaju se premlaćivanjem, zatvaranjem u tamni ormar, vješanjem naopačke i drugim sličnim metodama, a uz to se konstantno diže dug njihovih roditelj. Iqbal je više puta kažnjen. Na taj dug idu i kamate, tako je u dobi do 10 godina zajam za Iqbala sa spomenutih 12 “skočio” na 260 dolara. Iqbalovo nemirenje sa sudbinom dovelo ga je do njegovog prvog bijega do policijske stanice, ali ga je ta ista policija za primljeno mito vratila kod njegova „poslodavca“. Nakon ovog pokušaja bijega njegov je vlasnik počeo djecu vezivati lancima, kako ne bi pobjegla tijekom radnog vremena.


Važna novost: saznanje da je vlada proglasila dječji rad ilegalnim

Drugi puta kada je pobjegao prisustvovao je sastanku Oslobodilačke fronte obveznika rada (BLLF), gdje je saznao da je Vrhovni sud Pakistana zabranio dječji rad. Pridružio se toj organizaciji, i uz pomoć njezinog predsjednika Ehsana Ullaha Khanam oslobodio se robovskog položaja. Njegova je misija bila ‘zatrti’ dječje ropstvo. U sklopu spomenute organizacije BLLF obilazio je gradove u Pakistanu za koje je znao da su središta dječjeg robovskog rada. Pozivao je međunarodnu zajednicu da se usprotivi dječjem ropstvu. Pohađao je u Lahoreu školu te je četiri godine školovanja završio za samo dvije godine. Ostao je poznat po izreci: “Djeca trebaju imati olovke u rukama, a ne alat.” Pakistan je treća po veličini eksploatatorska industrija dječjeg rada. Najviše je djece u ropskom odnosu između 10 i 14 godina, ali postoje i slučajevi poput Iqbalovog u kojem ropstvo počinje od najranije dobi. BLLF smatra da bi vlada trebala dati primat provedbi zakona koji bi utvrdio minimalnu dobnu granicu za početak rada. Ono što se može vidjeti u pakistanskim vladinim programima je da se sustavno zanemaruje obrazovanje. Potpuno protivno poznatoj izreci Nelsona Mandela koji je je davno ustvrdio: “Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti za promjenu svijeta”.

Dobitnik nagrade iz područja ljudskih prava

Nakon što je s deset godina izašao iz ropstva, ozbiljno narušenog zdravlja, sudjelovao je i u razotkrivanju ilegalnih postrojenja u kojima se koristio dječji rad. Dobitnik je Reebokove nagrade 1994. godine, a koja se dodjeljivala mladim aktivistima u dobi do 13 godina, i koji bi s njom dobili i potporu od 50 000 dolara za borbu na području poštovanja ljudskih prava. Zanimljivo je da se nagrada prestala dodjeljivati 2007. godine. Prilikom primanja nagrade Igbal je izjavio da je slobodan zahvaljujući djelovanju Ehsaba Ullaha Khana i BLLF-a,  kojima je svim svojim srcem zahvalio. U sklopu međunarodnih aktivnosti bio je u Švedskoj i SAD-u, kako bi ukazao na sve aktualniju problematiku. Želio je postati odvjetnik zbog čega je dobio kao nagradu i stipendiju za studij prava na Sveučilištu u Bostonu. Za vrijeme svog djelovanja dobio je brojne prijetnje smrću. Kada su ga pitali zašto želi napustiti SAD-e jer je postojala opravdana sumnja da bi mogao postati žrtvom izrabljivačke industrije, izjavio je da je njegova misija važnija od njegova života.

Osvetnička igra mafijaške industrije
.
Nakon Iqbalova ubojstva oko Uskrsa 1994. godine, počela je osvetnička igra trgovačko proizvodne elite koja je krivila organizaciju BLLF za lažiranje podataka te je zatražila pomoć Federalne istražne agencije (FIA). Nakon toga pompozno je izrečeno da su pakistanski radnici dobro plaćeni da imaju i dobre uvjete rada, zbog čega su podigli i tužbu za klevetu. Nakon čega je došlo i do uznemiravanja i uhićivanja aktivista, a u sve se uključio dio očito korumpiranog tiska koji je stao na stranu bogatih. Milijuni djece, osobito u Pakistanu i Indiji, rade u tvornicama za izradu tepiha, opeka od blata, cigareta, nakita i odjeće, i to u sličnim strahotnim uvjetima.

Stječe se dojam da svijet postaje sve više mjesto u kojem se želi izvući maksimalan profit neovisno kako se do njega dolazi. To posebno do izražaja dolazi u zemljama u razvoju. Gašenje Reebekove nagrade za ljudska prava pokazuje da situacija, u tom smislu nije bolja nego je lošija u odnosu na prvo desetljeće 21. st.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari