Majstor kratke priče Julio Cortázar (1914. – 1984.) podrivao je očekivanja čitatelja: uljuljkao bi ih banalnu svakodnevicu da bi ih, bez ikakvog upozorenja, uvlačio u fantastičnu dimenziju. Poput zemljaka i kolege Borgesa, istraživao je logiku apsurda i putovao u mistične književne krajolike, ali je za razliku od njega, sklonog “uzvišenim” frazama, preferirao “ulični” jezik i ublažavao nelagodu čitatelja ironičnim odmakom. Možda kao nijedan pisac ranije, rušio je barijere između stvarnog i nestvarnog, ozbiljnosti i igre, kritike i humora, pisca i čitatelja. U drami “Kraljevi” donosi neobičnu verziju mita o Minorauru, u kojoj je zvijer fascinirana svojom dualnom prirodom; u romanu “Nagrade” likove je pustio da lutaju labirintom, na simbolični način prikazujući njihovu potragu za samospoznajom; u proznoj minijaturi “Besmrtnost” protagonista je doslovce “usisao” u krimić koji čita, na kraju ga učinivši žrtvom fiktivnog ubojice; u pripovijetci “Vražje bale”, koja je Antonioniju poslužila kao nadahnuće za kultni film “Povećanje”, kroz metaforu povećane fotografije otkriva da je stvarnost puki izraz subjektivne percepcije, a u ponajboljem djelu “Školice” čitatelja je pretvorio u sudionika literarnog procesa, omogućivši mu da roman čita kronološki ili slobodno preskačući poglavlja, baš kao u dječjoj igri školice.
Rođen je 1914. u Ixellesu, belgijskom gradu u kojem je njegov otac, argentinski diplomat, bio smješten. Obitelj se vratila u Buenos Aires kad mu je bilo pet godina, a nedugo potom pater familias je dao petama vjetra, nikad više ne upitavši za sina. Boležljiv dječak, većinu je vremena provodio u krevetu, sklupčan uz knjigu. Poe, pisac kojeg će kasnije prevoditi, bio je njegova prva ljubav, mada mu je jezivim pričama priuštio noćne more. Studirao je filozofiju i francuski jezik, a nakon diplome je radio kao sveučilišni profesor. Premda je pisao od djetinjstva, prvo djelo, zbirku soneta “Prisutnost”, objavio je tek na pragu četrdesete, pod pseudonimom Julio Denis. Ideje za brojne priče su mu došle u snu, a započinjao ih je pisati nemajući pojma kakav će biti kraj. Kad je, zbog protivljenja peronističkom režimu, dobio otkaz na fakultetu, emigrirao je u Pariz. Ondje je napisao najbolja djela, a paralelno je radio kao prevoditelj za UNESCO. Pred kraj života, bio je aktivno uključen u borbu za ljudska prava u zemljama Latinske Amerike. Otvoreno je podržavao Fidela Castra, baš kao i sandinističku revoluciju u Nikaragvi.
Skroman i patološki povučen, prezirao je slavu i bježao od obožavatelja ali bi ga ovi, kako je bio visok gotovo dva metra i upečatljivog lica, prepoznavali i kad bi se maskirao lažnim brkovima. Njegov su život obilježile tri žene: argentinska prevoditeljica Aurora Bernárdez, litavska filmašica Ugnė Karvelis i američka spisateljica Carol Dunlop. S potonjom je putovao od Pariza do Marseillesa u polovnoj “bubi”, a doživljaje su opisali u zajedničkom romanu “Los autonautas de la cosmopista”. Bilo je to posljednje literarno ali i životno putovanje. Ona je preminula nekoliko mjeseci nakon što je knjiga objavljena, on dvije godine kasnije – po službenoj verziji od raka, po neslužbenoj od side.
Piše: Lucija Kapural
