Luđak ili genij? Otac astronautike tvrdio je da komunicira s anđelima, a vjerovao je da će ljudi u budućnosti imati građu kugle!

Bio je briljantan znanstvenik, ali je imao dušu pjesnika. Pomalo lud, često je bio u zabludi ali je zato imao hrabrosti maštati o stvarima koje većina suvremenika nije mogla ni zamisliti. U vrijeme Prvoga svjetskog rata, dok je ostatak svijeta razmišljao o pukom preživljavanju, Konstantin Ciolkovski (1857. – 1935.) sanjao je o letu na Mjesec, manipulaciji genima te – uskrsnuću mrtvih!

Život oca astronautike počeo je tragedijom. Zbog komplikacije šarlaha, kao dječak ostao je potpuno gluh. U njegovu rodnom Iževsku nije bilo puno mogućnosti za djecu s posebnim potrebama, pa redovno školovanje nije bilo opcija. Majka, iznimno načitana žena, podučavala ga je kod kuće. Prijatelja nije imao niti ih je tražio – sate i sate je provodio pognut nad traktatima iz područja teorijske fizike i matematike. Nakon majčine smrti, ostao je sam s ocem, svojim knjigama i mislima. Vrlo je rano počeo s izumima: tokarska klupa, sat s utezima i balon izrađen od papira za cigarete neke su od “igrački” koje je stvorio u očevoj radionici. Unatoč hendikepu, samopouzdanja mu nije manjkalo. Curici koja mu se sviđala napisao je pismo u kojem je stajalo: “Velikana poput mene svijet još nije vidio”.

Kako je bio znanstveno potkovan, dopustili su mu da kao 16-godišnjak upiše studij u Moskvi. Premda mu je otac slao svotu od koje je mogao skromno živjeti, sve bi spiskao na kemikalije i aparate za pokuse pa je, tijekom četiri godine studija fizike, astronomije, mehanike i matematike, jeo samo crni kruh. Nakon diplome, zaposlio se kao učitelj matematike ali je, nadahnut Julesom Verneom, nastavio sanjati djetinji san o putovanju u svemir. Nekoliko desetljeća prije pojave prvih aviona, konstruirao je cepelin na rasklapanje i jednokrilac koji je nazvao “pticolikom avijacijskom letjelicom”. Prvi je razrađivao ideju višestupanjskih raketa, čiji se dijelovi odvajaju pri ulasku u svemir, kao i svemirskog dizala, složene konstrukcije za lansiranje raketa. Napravio je prototip skafandera, odijela koje štiti astronaute na interplanetarnim putovanjima, a u svom stanu je ispraznio jednu sobu i u njoj uredio prvi aerodinamički tunel u Rusiji. Pored ostalog, izumio je aerostat, štake za hodanje, sunčanu grijalicu, mašinu za pisanje, vlastiti sustav mjera pa čak i abecedu. U slobodno vrijeme, pisao je znanstveno-fantastične pripovijetke o Mjesecu, s takvim detaljima – uključujući opis bestežinskog stanja – kao da je doista bio tamo. Kako je to mogao znati? Ako je vjerovati njegovim učenicima, “ruski Da Vinci” često se hvalio da komunicira s – anđelima! Uz to je vjerovao da neživa materija ima dušu te da će ljudi u budućnosti imati građu kugle, budući da je riječ o savršenu geometrijskom obliku. Luđak ili genij? Granica između ta dva pojma u njegovom je slučaju bila prilično fluidna.

Piše: Lucija Kapural

Komentari