Ljudske tortilje: Zašto su drevne civilizacije prinosile krvne žrtve bogovima?

Vjerovanja drevnih civilizacija međusobno su se uvelike razlikovala, no većina njih je uključivala prinošenje žrtvi bogovima. Bio je to način vraćanja energije božanskom izvoru, koji je na taj način mogao nastaviti poticati prirodu na rast te time ljudima osiguravati hranu. Drugim riječima, koliko su ljudi ovisili o bogovima, toliko su bogovi ovisili o ljudima. Maje su, primjrice, vjerovali da je kukuruz zapravo tijelo bogova, koje su ovi u vrijeme žetve žrtvovali kako bi čovječanstvo opstalo. Ta božanska moć prelazila je na ljude za vrijeme jela, a osobito je bila koncentrirana u njihovoj krvi. Prinošenje ljudskih žrtava bilo je dakle način vraćanja duga stvoriteljima. Azteci su pak smatrali da se majka Zemlja hrani ljudskom krvlju te da rast usjeva ovisi o tome je li dobila dovoljno hrane. Ma koliko nama ta ideja bila odbojna, biti žrtvovan u njihovom je univerzumu predstavljalo golemu čast. O onima koji bi tu “čast” dobili – najčešće djeci – govorilo se kao o “tortiljama za bogove”. Smatralo se, naime, da je ljudsko meso sazdano od kukuruza, pa se žrtvovanjem održavao kozmički ciklus: kukuruz je postao krv, a krv se potom pretvarala u kukuruz. Inke su žrtvovali ljame, ptice, zamorce, fermentirana pića, kakao, zlato i raskošne haljine – potonje su spaljivali kako bi se oslobodila energija uložena u njihovo tkanje. Ljudske žrtve su, dakako, bile najcjenjenije. Kad bi osvojili novo područje, Inke su bogovima žrtvovali najljepše zarobljenike.

Mezopotamci su smatrali da su dužni osigurati hranu i zemaljski smještaj bogovima, koje su opsluživali s dva obroka dnevno. U njihovoj verziji priče o Velikom potopu, bogovi su uništili čovječanstvo silnim kišama, da bi ubrzo požalili zbog svoje odluke – kako im više nije imao tko prinositi žrtve, skapavali su od gladi. Srećom, jedno od mudrijih božanstava pravodobno je upozorilo Utnapishtima, mezopotamsku inačicu biblijskog Noe, da se sprema dar-mar, pa je ovaj sagradio arku te preživio potop. Kad se more smirilo, Utnapishtim je na svome plovilu bogovima ponudio žrtvu paljenicu, a ovi, izgladnjeli poput manekenke koja živi na listu salate dnevno, kao muhe su se okupili oko dima. Žrtvovanje nije bilo strano ni drevnim Egipćanima. U hramovima su ritualno ubijali životinje, a njihovo meso potom predstavljali slikama bogova. Vjerovalo se da božanstva u svoje ikone ulaze triput dnevno, kako bi crpili životnu snagu iz žrtava te time nadoknadili energiju koju su spiskali na funkcioniranje svemira. Žrtve su se prinosile i preminulim faraonima: njihove grobnice bile su pune vrčeva hrane, koja im je trebala poslužiti na dugačkom i opasnom putovanju zagrobnim svijetom. Za dinastije Shang, u Kini su se kraljevskim precima prinosile žitarice, životinje – napose psi i svinje – te ljudske žrtve, među kojima su pretežno bili ratni zarobljenici. Tamošnji kraljevi su, naime, vjerovali da će ih preci, ako ih ne nahrane kako se pristoji, kazniti bolestima, lošim žetvama, vojnim porazima i ostalim nedaćama.

Piše: Lucija Kapural

Komentari