Lijepe lomače lijepo gore: Zanimljivosti o progonu vještica

Premda je srednji vijek, uz neizostavni epitet “mračni”, u kolektivnoj svijesti prva asocijacija na progone vještica, ova praksa započela je još u antičkom Rimu, a na vrhuncu je bila tijekom novog vijeka, kad je na lomačama ubijeno oko pedeset tisuća ljudi, mahom žena. Ono po čemu srednji vijek, istinabog, ima primat jesu maštovite metode kojima se iznuđivalo priznanje optuženih za šurovanje s nečistim silama, o čemu govori i zloglasni “Malleus Malleficarum”, priručnik za lov i kažnjavanje vještica. Donosimo zanimljivosti o damama na metlama i gospodi inkvizitorima!

1. U ranome srednjem vijeku, u srednjoj Europi bilo je rašireno praznovjerje da se vještice sastaju s vragovima u noći punog mjeseca, najčešće ispod orahova stabla, a potom odaju mahnitim orgijama. Na ovakvim “bezbožnim” mjestima privedene su mnoge žene a niti jedan vrag. Kako to? Potonji je imao moć da jednostavno ispari, glasilo je nadasve razumno objašnjenje stručnjaka za okultna pitanja.

2. Još jedno od vjerovanja vezanih za vještice bilo je ono da se ove spodobe od glave do pete mažu mašću od mandragore, velebilja i crne bunike, kako bi lakše i brže letjele na svoja sijela. No, i voditelji istraga inkvizicijskih postupaka upotrebljavali su velebilje – kako bi izazvali halucinacije te, posljedično, priznanje o krivnji. Spomen na tu jezivu praksu ostao je u njemačkom nazivu za velebilje: riječ “tollkirsche” prevodi se kao “višnja ludila”.

3. Nisu samo žene završavale na lomačama inkvizicije, pa čak ni samo ljudska bića. Od devetoga do osamnaestog stoljeća, na optuženičkim klupama sjedile su i brojne životinje, od štakora do svinja, koje se teretilo da su pomoćnici vještica. U pravilu, sve su bile smaknute, i to vješanjem ili spaljivanjem na lomači.

4. U razdoblju između veljače 1692. i svibnja 1693. suđenje vješticama u Salemu je na optuženičku klupu dovelo više od dvije stotine nevinih ljudi. Njih devetnaestero – četrnaest žena i petorica muškaraca – proglašeno je krivima za vještičarenje, šurovanje s Nečastivim i slične opačine te obješeno. Gilesa Coreya, “vješca” koji je odbio tražiti pomilovanje, mučitelji su slučajno zgnječili teškim kamenom dok su pokušavali iz njega izvući priznanje. Još petero optuženih umrlo je u zatvoru. Kasnije, kad se histerija smirila, suci su priznali da su, ups, malčice pogriješili te da su smaknuti po svoj prilici bili nevini. No, nije se u Salemu sudilo samo vješticama. Na optuženičkoj klupi našle su se i – rajčice! Optužene su, naime, za izazivanje bludnih misli, koje katkad znaju dovesti i do bludnih radnji, a vješti odvjetnik uspio ih je obraniti, dostojanstveno smazavši čitavu košaru rajčica pred sucima!

5. Najstarija žena koja je u Salemu optužena da je vještica bila je Rebecca Nurse, invalidna 71-godišnjakinja. Najmlađa, Dorothy Goode, tek je bila navršila četiri godine. Bakica je 1692. smaknuta vješanjem, pokazavši nevjerojatnu smirenost i dostojanstvo na stratištu, dok je djevojčica, kako bi se spasila, priznala da je općila s Nečastivim, istovremeno za to optužujući – vlastitu majku!

6. Inkvizicija je svojedobno imala pune ruke posla: ta tko bi pohvatao sve žene koje su, iz čiste zlobe, odlučile kvariti usjeve susjedima ili kopulirati s Nečastivim na kakvom raskrižju? Kako bi ih naveli da priznaju svoje opačine, u vagine su im umetali metalne kruškolike naprave. Nakon toga je počinjala zabava: okretanjem ugrađenog vijka, krakovi “kruške” su se otvarali poput kišobrana, razdirući okolno tkivo i uzrokujući paklenu bol. U tim trenucima, kroz vriskove, nesretnice su priznavale uzduž i poprijeko, čak i više od onog za što ih se teretilo!

7. Efikasna naprava bio je i tzv. “vještičji jarac”, piramida na koju su suspektne vještice spuštali konopcima sve dok im se vršak ne bi zabio u vaginu ili anus. Njenu efikasnost najbolje ilustrira sljedeća priča! Godine 1673., sud u Bormiju puna je četiri mjeseca neuspješno ispitivao stanovitu Magdalenu Lazari: izdržljiva žena tvrdoglavo je nijekala da je općila s vragom te da je odgovorna za nedavni pomor kokoši u mjestu. Tad su odlučili prijeći na “tešku artiljeriju” te je posjesti na vještičji jarac. Bio je to mudar potez – nesretnica je za nepuna tri sata priznala sve za što su je teretili, plus još ponešto gratis. Međutim, ni to nije bilo dosta. Kao pravno osviješteni ljudi, krvnici su znali kako je moguće da žrtva prizna krivnju zbog izbjegavanja daljnjeg mučenja, pa su se odlučili dodatno uvjeriti u istinitost njenog priznanja. Kako? Držali su je na jarcu još pet sati, da budu sigurni! Nakon što su se dobro uvjerili, skinuli su je s naprave i odsjekli joj glavu.

8. Bulom pape Grgura IX. iz 1233. godine, crne mačke, koje se od davnina sumnjičilo za suradnju s vješticama i vješcima, službeno su proglašene oruđem nečastivog. U tom dokumentu, naloženo je njihovo masovno istrebljenje. Kako srednji vijek baš i nije bio poznat po kritičkom promišljanju, neuki pučani svesrdno su prionuli uništavanju mijaukajućih demonskih entiteta, a revni inkvizitori su ih spaljivali na lomačama. Ova praksa dovela je do povećanja populacije štakora, prijenosnika kuge, što je pogodovalo širenju bolesti.

9. Stanovita Lilias Adie, škotska seljanka koju su ljubomorne susjede početkom osamnaestog stoljeća optužile za vještičarenje, pod mukama je sve priznala, ali nije željela svjedočiti protiv drugih žena osumnjičenih za ovaj zločin. Znajući da je čeka smrt na lomači, 1704. godine si je oduzela život. Kako ne bi ustala iz groba te nastavila praviti probleme i posthumno, tijelo joj je pokopano ispod teškog kamena.

Piše: Lucija Kapural

Komentari