Na današnji dan, 17. siječnja 1899. godine, prvi put je zaplakao čovjek zbog kojeg će mnogi kasnije zaplakati, zloglasni Al Capone. Valja, međutim, naglasiti da, unatoč činjenici da se njegovo ime redovito nalazi na listama najozloglašenijih kriminalaca u američkoj povijesti, nipošto nije bio puko utjelovljenje zla. Mogli bismo ga opisati kao čovjeka kontradikcija – istodobno je bio beskrupulozni gangster i savjesni knjigovođa; hladnokrvni ubojica i filantrop; nasilnik i obiteljski čovjek.
Banda iz ulice James
Malo je toga u djetinjstvu Alphonsea Caponea dalo naslutiti što će od njega postati. Rođen je u New Yorku, kao četvrto od devetero djece brijača Gabrielea i švelje Teresine, emigranata iz sela Castellammare di Stabia u okolici Napulja. Gabriele je bio radišan čovjek koji je, za razliku od mnogih useljenika, znao čitati i pisati, pa je napredovao do vlasnika brijačnice i omogućio obitelji pristojan život.
Bistar i marljiv, Alphonse je imao solidne ocjene u školi, a vladanje mu je bilo primjereno do četrnaeste, kad se potukao s učiteljem. Premda je tvrdio da se samo branio, izbačen je iz škole. Počeo je provoditi vrijeme na ulici, gdje je ušao u orbitu lokalnog gangstera Josepha Torrija. Capone se, zajedno s prijateljem Luckyjem Lucianom, pridružio njegovoj “Bandi iz ulice James”.
Mentor mu je isprva pronašao legalan posao, onaj pipničara u taverni “Howard Inn”. Upravo ondje Capone je zaradio nadimak pod kojim će ući u povijest – “Lice s ožiljkom”. Kad nije točio pića, osamnaestogodišnjak se udvarao atraktivnim gošćama. Te ljetne večeri je, međutim, odabrao pogrešnu: sestru gangstera Franka Galuccija. “Imaš divnu guzu, shvati to kao kompliment!” rekao je djevojci, na što je njen brat dograbio nož i izrezao drznikov lijevi obraz. Capone će kasnije inzistirati da ga fotografiraju isključivo s njegove “bolje strane” i lagati medijima da je ožiljak zadobio u ratu.
Capo Capone
Nedugo nakon što se vjenčao Irkinjom Mary Coughlan i napravio joj sina, Capone odlazi u Chicago, gdje je Torrio preselio svoje operacije. Šef tamošnje mafije u to je vrijeme bio Big Jim Colosimo, Torriov ujak, a glavni posao mu je bilo vođenje bordela. Kad je na snagu stupila prohibicija, Torrio je shvatio da se velik novac krije u ilegalnom alkoholu, ali Colosimo nije bio zainteresiran za taj tip posla. Drugim riječima, stajao je na putu Torrijevim ambicijama.
Nakon što je unajmio prijatelja da likvidira Colosima, osiguravši alibije za sebe i Caponea, Torrio postaje šef čikaške mafije a Capone, koji mu je ranije vodio knjige, njegova desna ruka. Tijekom narednih nekoliko godina, njihova banda zgrnula je bogatstvo na ilegalnoj proizvodnji i prodaji alkohola, ali i mnogo neprijatelja među rivalskim kriminalnim organizacijama.
Nakon što je jedva preživio pokušaj atentata, Torrrio se povlači u “mirovinu”, a nadzor nad svojim poslovima, koji su tada već obuhvaćali tisuće javnih kuća, kockarnica i ilegalnih točionica alkohola, prepušta štićeniku Caponeu. Premda je imao nepunih dvadeset šest godina kad se našao na čelu jedne od najvećih mafijaških obitelji, ovaj je pokazao neobičnu poslovnu spretnost, ali i odlučnost da se obračuna sa svima koji su mu se usudili usprotiviti. Premda službeno ne postoji dokaz da je Capone sudjelovao u “pokolju na Valentinovo”, likvidaciji članova irske bande Bugsa Morana, svima je bilo jasno da je upravo on naručio krvoproliće. Po potrebi, i sam je znao “zaprljati ruke”: trojicu gangstera, za koje je sumnjao da su promijenili strane, zatukao je bejzbolskom palicom!
Utaja poreza
Iako je godinama potplaćivao policajce i političare a javnost ga je voljela, takvi izgredi nisu se mogli nastaviti unedogled. Kad je na čelo FBI-ja došao ambiciozni Elliot Ness, obruč oko mafijaškog šefa počeo se stezati. Federalci su, naime, imali novo oružje u borbi protiv gangstera: počeli su ih optuživati da su utajili porez na svoju nezakonito stečenu imovinu. Upravo na ovoj banalnosti “pao” je zloglasni Al Capone.
Godine 1931. proglašen je krivim za taj zločin i osuđen na jedanaest godina robije. Veći dio kazne odslužio je u Alcatrazu, a po izlasku na slobodu bio je slomljen čovjek. Zdravlje mu je bilo ozbiljno narušeno boravkom iza rešetaka i posljedicama dugo neliječenog sifilisa. Povukao se u vilu na Floridi, gdje mu se infekcija proširila na mozak.
Nikad se više nije vratio u Chicago, jer nije bio mentalno sposoban voditi obitelj (njegov psihijatar je zabilježio da bolesnik ima mentalne sposobnosti dvanaestogodišnjeg djeteta). Umro je u dobi od četrdeset osam godina, a supruga je brinula o njemu do posljednjeg trenutka.
Piše: Lucija Kapural
