Legendarni glazbenik odrastao je u neimaštini, a ime je dobio po – Oliveru Twistu!

Dana 31. srpnja 2018. godine, deseci tisuća ljudi okupili su se na splitskoj rivi kako bi ispratili lijes Olivera Dragojevića na katamaran za rodnu mu Velu Luku. Prizori zapaljenih baklji i brodica koje prate glazbenog velikana na njegovu posljednjem putovanju bili su tek djelić veličanstvenog ispraćaja, onakvog kakav rijetko dobivaju i svjetski državnici.

Čovjek čija karijera je trajala gotovo pola stoljeća, koji je pokorio parišku Olympiju, njujorški Carnegie Hall i londonski Royal Albert Hall rođen je 1947. godine u Splitu, kao peto dijete Marka i Kate Dragojević. “Mater me nazvala po Oliveru Twistu. Govorila je da smo ‘prava poslijeratna sirotinja’, pa joj se to ime valjda učinilo prikladnim”, ispričao je svojedobno pjevač.

Tri starije sestre, Glorija, Marija i Tatjana, umrle su prije njegova rođenja – dvije neposredno nakon poroda, a jedna u partizanskom zbjegu u El Shattu od salmonele. Kako su roditelji po cijele dane radili, mališan je većinu vremena provodio s bratom Aljošom, s kojim je bio iznimno blizak. Obojica su bili ponosni na obiteljski nadimak – Koža. “Neki pradjed je derao kože, pa su ga, je li, zvali ‘Derikoža’. Ljudi su, međutim, bili lijeni, pa su to skratili na ‘Koža’. Meni se to baš sviđalo, bilo je nekako živopisno”, prisjetio se. Njegovi su s Korčule, pa prve godine provodi u Veloj Luci, a obitelj kasnije seli u Split “trbuhom za kruhom”. Za obje sredine, onu gradsku i onu malomišćansku, Oliver će ostati vezan do kraja života. “Svako ljeto sam odlazio u Velu Luku kod rođaka. Bilo nas je ka’ pasa: puna kuća, i po trideset nas je spavalo u kuhinji, u hodniku, u dvorištu… Kad smo se spuštali na more, ljudi su mislili da ide neka ekskurzija”, kazao je.

Kako su roditelji naporno radili, otac u lučkoj kapetaniji, majka kao čistačica u tadašnjoj komandi mornarice, Aljoša i Oliver rano su se osamostalili. “Aljo je kuhao, a ja sam spremao i pomagao oko suđa. Bilo je to gadno vrijeme: malo pinez, malo spize”, prisjetio se Oliver, koji je u to vrijeme maštao o karijeri – mesara! “Znao sam jednoga malog, sina mesara, i u njih se svaki dan jelo meso. To me fasciniralo, htio sam i ja tako”, našalio se.


“Pisma” mu je, često je govorio, bila u genima. “Svi su Dragojevići pjevali – teta u kazalištu, barba u zboru, ćaća i brat po doma… Dida je svirao klarinet, a tu tradiciju sam nastavio i ja. Ma, u našem dvorištu i mačke su dobro pjevale”, pričao je s ponosom. Prvi instrument koji je primio u ruke bila je usna harmonika. Dobio ju je na peti rođendan, kao dar od oca, te na njoj izvodio pjesme koje bi čuo na radiju, a omiljeni glazbenici bili su mu Stevie Wonder i Ray Charles. Klavir i klarinet učio je svirati u muzičkoj školi, a s deset godina dobio je gitaru.

Jednoga ljeta, u Veloj Luci je nastupala grupa koja je tražila saksofonista. Trinaestogodišnji Oliver, koji je netom bio svladao taj zahtjevni instrument, javio se na oglas. Premda su u njemu prvobitno gledali balavca, momci su se iznenadili njegovim talentom i angažirali ga. Izvan sebe od sreće, mališan se na pet dana zatvorio u kuću i marljivo vježbao. Kad je došla večer nastupa, pojavio se problem tehničke prirode – mladi glazbenik nije imao hlače! “Nosio sam one kratke, ali su mi rekli da takav ne mogu na pozornicu. Srećom, momci su lukavo riješili taj problem: sjeli su me na zidić i pokrili mi noge stolnjakom”, prisjetio se. I sljedeća dva ljeta nastupao je u Veloj Luci, sada u primjerenim hlačama. “Koji god instrument je Oliva uzeo, učas bi ga svladao”, ispričao je njegov brat. “Prva četiri razreda osnovne škole imao je same petice… A onda se do kraja zapalio za muziku. Šesti je razred prošao sa četiri, sedmi sa tri, osmi sa dva. Da je u osnovnoj postojao još  jedan razred, sigurno bi pao godinu”.

Nedugo nakon male mature, nastupio je na Splitskom dječjem festivalu, oduševivši publiku izvedbom popularne pjesmice “Baloni”. Žudeći za zrelijim zvukom, pridružio se sastavu “Tequilla”, kasnije preimenovanom u “Batale”. Šef grupe bio je – Josip Radeljak Dikan! Nakon raspada benda, počela je suradnja koja će obilježiti hrvatske estradne vode – Oliver Dragojević i Zdenko Runjić postaju neizbježan dvojac na festivalima i najveća imena dalmatinske šansone. Početak, međutim, nije bio lagan. Kao što pravo vino treba odstajati u bačvi da bi do izražaja došla punina njegovog ukusa, trebalo je proći neko vrijeme da mali “očalinko” izraste u “kozmičkog Dalmatinca”. Runjićeva skladba “Picaferaj”, koju je kao devetnaestogodišnjak izveo na Splitskom festivalu, prošla je nezapaženo. Razočaran, mladić se zaputio u “bijeli svijet”. Narednih pet godina nastupao je u Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Nizozemskoj, Kanadi i Meksiku, pekući zanat i postepeno osvajajući publiku svojim jedinstvenim glasom: “U početku sam zvučao kao bečki dječarac, ali je s godinama duhan učinio svoje. Puno san pušio, puno se trošio, pa mi je glas postao hrapav kao rašpa. I to je postala moja boja, moj timbar”.

Po povratku u domovinu, pridružio se slavnim “Dubrovačkim trubadurima”. Nedugo potom, upoznao je buduću životnu suputnicu, lijepu Dubrovčanku Vesnu. “Nisam pojma imala tko je tko je on ni čime se bavi, a kad sam saznala, pao mi je mrak na oči, jer sam prezirala estradu. Kad smo prohodali, bilo me sram da me tko ne vidi s muzičarom, pa bih se za njegovih nastupa skrivala u garderobi. Na mojoj listi, jedini slabije plasirani od muzičara bili su – pomorci”, ispričala je. Ipak, zbog ljubavi se preselila u Split i postala gospođa Dragojević. U početku, priznaje, nije bilo lako. “Oliver i ja – a poslije i djeca, dakle, nas petero – bili smo u jednoj sobi, Aljoša je s obitelji bio u drugoj, a Oliverovi mater i otac u trećoj. Kuhinja je bila zajednička. Nakon tri-četiri godine već nas je bilo jedanaestero i tako smo živjeli sljedećih osam godina”, prisjeća se Vesna, koja je u to doba radila kao bolničarka i uglavnom uzdržavala supruga. Uz to se brinula za sina Dina, koji je došao na svijet nedugo nakon vjenčanja. Kasnije je rodila blizance, Davora i Damira, a Vesnu pamte kao jednu od rijetkih splitskih trudnica koja je do rodilišta došla – autobusom gradskog prometa! Njen suprug je, naime, u vrijeme poroda svirao u Londonu.

Nakon što je napustio “Dubrovačke trubadure” i vratio se u Split, Dragojević se pridružio novoosnovanoj grupi “More”, u kojoj je pjevala njegova daljnja rođakinja Meri Cetinić. Na Prokurative se vratio zaraznom pjesmom “Ča će mi Copacabana”, kojom osvaja prvu nagradu publike. Žgoljavi momak, koji je s lakoćom potukao etablirane pjevačke zvijezde poput Tereze Kesovije, Miše Kovača, Ive Robića i Radojke Šverko, s osmijehom se prisjetio svoga scenskog izdanja: “Nosio sam plišane hlače ‘na zvono’, svilenu crvena košulja s puf-rukavima, a moju dugu kosu pedantno su uvili na viklere. Riječju, izgledao sam užasno, ali ni drugi nisu bili bolji. Bilo je takvo vrijeme, takva moda”.

Oliver je krenuo u solo-vode, no proći će još godina dana prije nego se pojavi pjesma koja će ga lansirati u zvjezdanu orbitu. Radilo se o Runjićevom remek-djelu “Galeb i ja”. Godine 1975. mladi pjevač potpisuje unosan diskografski ugovor i izdaje prvi album, nazvan jednostavno “Ljubavna pjesma”. Runjićeve pjesme u Oliverovoj interpretaciji – “Skalinada”, “Malinkonija”, “Molitva za Magdalenu”, “Romanca”, “Oprosti mi, pape”, “Vjeruj u ljubav”, “Nadalina”, “Piva klapa ispo’ volta” – stvorile su temelj opusa koji je splitskom pjevaču osigurao status prvaka estrade. Profesionalna veza autorsko-izvođačkog tandema nastavila se tijekom desetljeća na sveukupno petnaestak albuma.

Nakon četvrt stoljeća suradnje, potpisali su posljednji zajednički album, “Teško mi je putovati”. Sljedeće godine izlazi kompilacija njihovih najvećih uspjeha, čije drugo izdanje sadrži simbol nova Oliverovog polazišta – prekrasnu Gibonnijevu skladbu “Cesarica”. Premijerno izvedena 1993. na prvim Melodijama hrvatskog Jadrana i pobjednica u kategorijama pjesme godine i hita godine na prvoj dodjeli hrvatske diskografske nagrade Porin, “Cesarica” je bila nepobitan dokaz da prekid s Runjićem neće zaustaviti uzlaznu putanju Oliverove karijere. Pred njim su se ukazala “Neka nova svitanja”, “Vrime” je bilo blistavo i bez oblačka, “Dvi, tri riči” kritičara bile su dovoljne da zacementiraju njegov status prvaka dalmatinske šansone, ostavio je “Trag u beskraju”, ukratko, “Vridilo je”. Potonji nosač zvuka u prvih je mjesec dana doživio nakladu od 20.000 primjeraka!

Možda najveća strast u Oliverovom životu, dakako uz glazbu, bilo je more. “Ono se provlači kroz sve o čemu razmišljam, moćno je i snažno, izaziva divljenje ali i strah. Kad se sjetim svih opasnosti koje sam doživio na moru, prilika kad sam mogao izgubiti glavu, prevrnuti se i utopiti, mogu reći da sam imao sreće. Sretan sam i što imam tako dobru ženu koja me nakon svakog puta dočeka s onim što najviše volim, tanjurom tople domaće juhe. Uz to se najbolje rekuperam”, ispričao je glazbenik, koji je ljeta redovito provodio na brodu, pecajući ribu i lignje. Najveći ulov, pohvalio se jednom, bila je tuna od stotinu kilograma. Njegov “mornarski” imidž uvelike se razlikovao od onoga estradnog. U takvome ležernom izdanju, odjeven u široke bermude i zarastao u bradu, jednom je šetao Velom Lukom, kad mu je pristupio nepoznati muškarac i zapiljio se u njega. “Oprostite, učinilo mi se da ste Oliver Dragojević, ali sad vidim da sam pogriješio”, obratio se pjevaču. “Ništa, ništa, normalno je da se čovjek nekad zbuni”, odvratio je Oliver, hladan kao špricer. Mjesec dana kasnije, isti je čovjek nabasao na pjevača, ovaj put dotjeranog. “Joj, šjor Oliver, da znate što mi se prije nekog vremena dogodilo… Vidio sam čovjeka koji je izdaleka sličio na vas i okladio se za 500 eura da ste to vi ali, avaj, kad sam došao blizu njega, vidio sam da s vama nema nikakve veze”, požalio se. Oliver ga je ostavio u neznanju: “Zbilja? I meni se neki dan učinilo da sam vidio svoga dvojnika”. Istu je psinu ponovio nekoliko godina kasnije, kad je, umjesto da se naljuti na kuharicu hotelskog restorana koja ga je zamijenila za Duška Lokina, jadnicu strpljivo uvjeravao da je on zapravo – Mišo Kovač!

Piše: Lucija Kapural

Komentari