Legendarna umjetnica i feministička ikona: Čovjeka koji ju je silovao “ubila” je na mnogim svojim slikama

Sve do devetnaestog stoljeća, žene su u umjetnosti zauzimale minorno mjesto. Njihova stvaralačka djelatnost iscrpljivala se pravljenjem vezova, a “ozbiljno” slikarstvo bilo je rezervirano za pripadnike jačeg spola. One koje bi se i drznule kročiti u tu arenu, u pravilu su se potpisivale muškim pseudonimima. U razdoblju baroka, možda najekspresivnije slikarske epohe, jedna krhka ali nevjerojatno talentirana žena odlučila je stati bok uz bok s velikanima poput Caravaggija, Rubensa i Berninija. Artemisia Gentileschi (1593. – 1652.), prva proslavljena europska slikarica, svojevrsna je feministička ikona. Riječ je o prvoj ženi koja je primljena u prestižnu firentinsku umjetničku akademiju “Accademia delle Arti del Disegno”, prvoj koja je u dno slike stavljala vlastito ime, prvoj koja je slikala žene u pozicijama moći.

U svijet umjetnosti uveo ju je otac Orazio, rimski slikar. Caravaggio, blizak obiteljski prijatelj, oduševio se djevojčinom preciznom tehnikom, a učitelj Agostino Tazzi, Orazijev najbolji prijatelj, imao je samo riječi hvale za njene radove. Potonji je, nažalost, bio vođen mračnijim motivom: prestravljenu tinejdžericu je, kad su ostali sami u njegovim atelijeru, divljački silovao. U ono vrijeme, za žrtve seksualnog nasilja nije bilo pravde. Suđenje je trajalo dugih sedam mjeseci, a za to vrijeme nesretnica je, kako bi se ustvrdilo je li bila djevica u trenutku napastvovanja, podvrgnuta ginekološkom pregledu hrapavim instrumentom koji je nalikovao spravi za mučenje. Na svojoj je koži imala priliku iskušati i zbiljsku spravu za mučenje, kojom su joj iskretani palčevi na rukama. Bila je to, naime, uobičajena sudska praksa, kojom se osiguravalo da svjedokinja govori istinu. Premda ju je otac podržavao, javnost je nesretnu djevojku percipirala kao razvratnicu, časteći je biranim uvredama u sudnici. Konačnu uvredu udijelio joj je sudac – Tazzi, čovjek koji je otprije bio poznat po silovanju vlastite kćeri i naručivanju ubojstva vlastite supruge, osuđen je na simboličnu kaznu.

Traumatičan događaj uvelike se odrazio na njeno slikarstvo. Žene na njenim platnima su ljute zbog nepravde koju su im nanijeli muškarci te spremne na osvetu. To je osobito vidljivo na njezinu najpoznatijem platnu “Judita i Holoferno”. Ova biblijska priča mnogo je puta prikazivana u umjetnosti, no Juditino lice nikad ranije nije naslikano s tolikim izrazom gnjeva i gađenja. Dok ova odrubljuje glavu Holofernu, krv šiklja na sve strane, kao u modernom “slasher” hororu. Bio je to Artemisijin način da se još u 17. stoljeću obračuna s patrijarhatom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari