Legenda o Uzdah-kuli: Okrutni beg i djevojka ljepša od Mjeseca

Na Čališića brijegu, iznad sela Dubravice i nedaleko od otoka Visovca, razvaline stare kule, stoljećima prekrivene mahovinom, bdiju nad okolicom poput nijemog stražara. Uz ove ruševine, veže se jedna od najljepših legendi skradinskog kraja. Datira iz sedamnaestog stoljeća, iz vremena kad su se oko Krke taborili uskoci, pružajući žestok otpor osmanskom osvajaču. Danas je nazivamo Uzdah-kulom.

Gospodar kule, kao i svega što je vrijedilo u tome skromnom kraju, bio je Mehmed-beg, Turčin kao ugalj crnih očiju i podjednako crne duše. Bio je, kaže predaja, pohlepan koliko i okrutan: od žitelja je tražio mnogo više nego što su mu, kao podanici, bili dužni davati, a najmanji neposluh surovo je kažnjavao. Tek je jedno selo, Rupe, pružalo otpor silniku – baš poput galskog sela Rimljanima u kultnom stripu “Asterix”. Uzajamna mržnja Rupljana i bega dugo je tinjala, da bi se zbog jedne djevojke pretvorila u požar koji guta sve pred sobom.

Djevojka, najljepša u čitavom kraju, ljepša i od samog Mjeseca, zvala se Stana. Za kćeri kneza Juraja Barišića uzdisali su mnogi, no ona je imala oči samo za svoga zaručnika, junaka Pavla Mandušića. U Rupama, selu u kojem je mladi par stasao, svi su se radovali njihovu skorašnjem braku. Njihova ljubav činila se idiličnom sve do trenutka kad je na Stanu Barišić oko bacio Husein, upravitelj Mehmed-begovih dobara te strah i trepet skradinskog kraja. Znajući da je ova obećana drugom, Husein je snovao o tome da eliminira suparnika. Onu koja ga je očarala svakodnevno je pratio, vebajući priliku da je osvoji ili ugrabi. Zaslijepljen strašću, jedne mrkle večeri ugledao je bijeli odsjaj u daljini. Uvjeren da je riječ o Staninoj haljinu, bezumno je jurnuo naprijed te se u onom mraku sunovratio u ponor. Ono bijelo, međutim, ne bješe Stanina haljina, već običan kamen. Mehmed-beg, kojeg su stražari izvijestili o smrti njegova najodanijeg vojnika, zaključio je da je djevojka vještica – zacijelo se pretvorila u stijenu kako bi namamila nesretnog Huseina! Bijesni beg naložio je svojim ljudima da uhvate prijestupnicu i bace je u tamnicu.

Srećom, knez Juraj doznao što se događa te je, u pratnji najpouzdanijih ljudi, jedinicu poslao u planine preko Krke, da se ondje skrije. Ne našavši djevojku u njenoj kući, beg je iz osvete pohvatao brojne momke iz Rupa i bacio ih u tamnicu, a Pavla Mandušića, koji mu je otprije bio trn u oku, zatočio je u podzemnoj prostoriji svoje kule. Od tog trenutka, nitko u kraju više nije imao mirnog počinka. Svake noći, zatočeni junak uzdisao je za svojom dragom, a njegovi vapaji čuli su se u čitavom kraju. Rupljani tada ovu građevinu prozvaše Uzdah-kulom.

Slušajući mladićeve uzdahe, begova žena Merima, poturčena Rupljanka, ponovno je osjetila slatki okus domoljublja. Uz pomoć sina Alije, uspavala je stražare i oslobodila sve mladiće iz tamnice, a potom im naložila da provale u kulu njenog supruga, znatno bolje čuvanu, te spase Vuka Mandušića. Pod okriljem noći, junaci nahrupiše u velebno zdanje te, nakon ogorčene borbe, oslobodiše prijatelja. Mrsku kulu su do temelja zapalili, a u ognju je smrt pronašao i okrutni Mehmed-beg. Legenda kaže da se iz razvalina kule i danas povremeno znaju čuti uzdasi, kao daleka jeka tužnih vremena pod turskom čizmom.


Piše: Lucija Kapural

Komentari