Legenda o pjevaču i vilama: Zašto pulsku arenu nazivaju Divić-gradom?

Nakon rimskog osvajanja Istre 178. godine prije Krista, u Puli je utemeljena vojna postaja, uz koju se razvilo gradsko naselje. Među najistaknutijim pulskim antičkim spomenicima jest amfiteatar, podignut izvan gradskih zidina. Počeo se graditi u doba cara Augusta, proširen je za vladavine cara Klaudija, da bi konačan oblik poprimio u prvom stoljeću, pod upravom Flavijevaca. U monumentalnoj građevini od kamenih blokova, oblika policentrične kružnice – šestoj najvećoj sačuvanoj rimskoj areni na svijetu – održavane su krvave gladijatorske borbe, kao i javna suđenja praćena pogubljenjima ubojica, razbojnika i pobunjenika. Ondje su mučeni i kršćani, prema kojima rimska vlast nije pokazivala ni traga milosti. Ove okrutne spektakle, koje je moglo pratiti do dvadeset pet tisuća gledatelja, zabranio je car Honorije, nakon čega amfiteatar pada u zaborav. Ovo su povijesne činjenice. Legenda o nastanku najpoznatije pulske građevine nešto je maštovitija. U pučkoj predaji, koja se usmenom putem prenosila s koljena na koljeno, o areni se priča kao o Divić-gradu.

Nekoć davno, kazuje priča, na području današnje priče živio je radišan mladić po imenu Zorimir. Dok su njegovi prijatelji veselo skakutali po lugovima, ovaj je, u znoju lica svoga, od najmanjih nogu prehranjivao sebe i sve potrebite u okolici odlazeći u lov, ribolov i skupljanje slasnih šumskih plodova. Od jutra do mraka, po suncu i snježnoj mećavi, u radosti i tuzi, dok je lješkario na livadi ili se svijao pod teretom ulovljena vepra, mladić je pjevao – glasom visokim, slatkim, opojnim poput nektara.

Nije imao pojma da su u obližnjoj šumi svoj dom izgradile vile. Te zanosno lijepe dugokose djevojke danju su spavale u svojim raskošno uređenim špiljama, na mekanim svilenim jastucima, dok su noću plesale, pjevale i izrađivale nakit od kapljica rose, koje su pretvarale u kristale. Kad su prvi put čule Zorimirovu pjesmu, postale su njome opčinjene. Svake večeri, prikradale su se njegovu trošnom kućerku te, pretvorene u kakvo stablo, grm ili kamen, satima poskrivećki slušale čudesni glas. Mladić je nakon nekog vremena primijetio da se u njegovu dvorištu vegetacija tajanstveno pojavljuje i ponovno iščezava te je, zaključivši da je mjesto začarano, odlučio pobjeći. Prohladna jesenjeg jutra, dok su njegove slušateljice spavale tvrdim snom, spakirao je ono malo stvari koje je posjedovao te otputovao.

Te večeri, kao svake večeri, prerušene vile okupile su se oko njegove kuće. Ovaj put, dočekala ih je turobna tišina. Shvativši da ih je pjevač zauvijek napustio, razletjele su se po čitavom svijetu kako bi ga pronašle. Na koncu im je to pošlo za rukom: zatekle su ga kako obara stabla za svoju novu kolibu. Vile su priznale da su bile njegove najvjernije groupies i obećale kako će mu, ako se vrati u rodni kraj, podići dvore kakve svijet nije vidio. Tako je i bilo. Vrativši se na mjesto na kojem je proveo mladost, umjesto trošnog kućerka zatekao je raskošne dvore. Vile su nastavile svake noći slušati njegovu pjesmu, i to u svome prirodnom obličju. Kad je Zorimir ostario, nastavio im je pjevati njegov sin, pa sin njegovog sina… Sve dok vile jednom nisu iščezle bez traga i pozdrava. U čast šumskih ljepotica, narod je dvore koje su podigle prozvao Divić-gradom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari