Legenda o dva drveta: Kako su Vikinzi osvojili Island

Otprilike na pola puta između Europe i Sjeverne Amerike, okružen vodama Atlantskog oceana, smjestio se neobičan otok. Island nazivaju “zemljom na kraju svijeta”, ne toliko zbog geografskog položaja koliko zbog činjenice da vam se, onog trenutka kad stupite na njega, čini kao da ste stigli na neki drugi planet. Čudesni gejziri iz kojih vrela voda pršti ravno do neba, zastrašujući ali fascinantni vulkani, moćni vodopadi iznad kojih plešu duge, beživotna polja hladne raspukle lave na kojima se čovjek osjeća poput mrava na korici prepečena raženog kruha, dio godine vječiti dan a dio vječita noć… Nikakvo čudo da je Jules Verne radnju “Puta u središte Zemlje” smjestio upravo na tajanstveni Island!

Povijest Islanda otpočinje davne 874. godine, kad su se na otok iskrcali norveški Vikinzi. Legenda kaže da je Ingólfur Arnarson, poglavica zastrašujućih ratnika, bacio na otok dva drveta, rekavši da će podići grad ondje gdje padnu. Pala su, eto, na tlo u zaljevu u kojem je obilje vruće vode stvaralo gust dim. Tako je rođen Reykjavik, što bi u prijevodu s islandskog jezika značilo “zadimljeni zaljev”. Napredak je bio brz: već 930. godine osnovan je parlament Althing, najstariji u Europi.

Izolirani i osamljeni, Islanđani su se u prošlosti nekoliko puta suočavali s katastrofama koje su odnijele velik broj života. Glad, koja je bila posljedica erupcije vulkana Laki 1783. godine, usmrtila je četvrtinu tadašnjeg stanovištva, a oblaci prašine i magle mjesecima su lebdjeli iznad Azije i Afrike kao jezivi spomen na udes. Velik broj aktivnih vulkana, kao što su Katla i Hekla, uvelike je utjecao na islandsku arhitekturu: tamošnje kuće mahom su jednostavne i nepretenciozne, kao da stanovnici nisu htjeli izazivati bijes vatrenog demona koji bi svaki tren mogao provaliti iz podzemlja. Obiteljske kuće još se grade na starinski način, oklopljene valovitim limom, koji jedini može zaštititi drvo od surove zime i udara vjetrom nošene vulkanske prašine i soli. Moderne zgrade većinom su skandinavski jednostavne – funkcionalnost je, bez iznimke, daleko ispred “umejtničkog” dojma.

Piše: Lucija Kapural

Komentari