“Desna noga – bolnica, lijeva noga – grobnica”, legendarna je rečenica Mirka Filipovića, čovjeka koji je ispisao neke od najljepših stranica borilačkog sporta. Razorni lijevi high-kick nije bio jedino što mu je omogućilo nebrojene pobjede, bilo u kick-boksu ili slobodnoj borbi. To je prije svega bilo veliko srce policajca iz Privlake.
Dana 10. rujna 2006. godine, Josh Barnett pao je na pod japanske Saitama Arene, izmožden serijom aperkata Mirka Filipovića. Osvojivši najjači turnir slobodne borbe na svijetu, Cro Cop je u Japanu učvrstio status božanstva. Nakon godina odricanja, krvavih treninga i nikad u potpunosti zaliječenih ozljeda, Prideov pojas, koji mu je uvijek za dlaku izmicao, završio je oko Filipovićevog struka.
Financijske teškoće japanskih organizatora i sve brži rast UFC-a, američke udruge koja organizira borbe u mješovitim borilačkim vještinama (MMA), dovele su do neizbježnog – naš borac zamijenio je Japan Amerikom, a ring oktogonom. Nakon pobjede nad Eddyjem Sanchezom, uslijedio je najbolniji trenutak karijere: Brazilac Gabriel Gonzaga onesvijestio ga je brutalnim udarcem u glavu. Slike nepomična, okrvavljenog Mirka te Gonzagino urlanje u kamere izazvali su osjećaj jeze kod gledatelja.
Mirko je stisnuo zube te nastavio marljivo trenirati. Zaredale su se nove pobjede, a u studenom 2015. godine, nakon što je nokautirao pet godina mlađeg i deset kilograma težeg Gonzagu, osvetivši mu se za najteži poraz u karijeri, najavio je zasluženi odlazak u mirovinu. U borilište se vratio koncem 2016. Premda je, zbog svojih godina i pauze u karijeri, na kladionicama slabo stajao, na japanskom Rizin Grad Prixu “skidao” je protivnika za protivnikom da bi u finalu za manje od dvije minute dokrajčio Iranca Amira Aliakbarija.
U ožujku 2019. godine, Filipović je u Dnevniku Nove TV službeno priopćio da se oprašta od svijeta borilačkih sportova, zbog moždanog udara i krvarenja u mozgu koje je pretrpio mjesec dana ranije. Tada je izjavio “Nikad više u ring neću ući, ne smijem dozvoliti da me netko udari. Nažalost, nitko nije htio ovakav kraj, ali tako je, to je život”.
Piše: Lucija Kapural
