Kultni horor filmovi: Zašto su nas ovi uraci toliko prestrašili?

Škriputava stubišta, prastari zamci, manijaci koji vitlaju motornim pilama, demonska stvorenja, ubojiti mutanti, urlik žrtve koja je, naivna kakva jest, baš morala bježati uza stube… Vjerojatno ne postoji gadost koju možete zamisliti a da je redatelji horora već nisu iskoristili za neki od svojih uradaka. Dok oni lošiji nehotično postiži komičan efekt, klasici žanra temelje se na jednostavnom receptu: uzmite određenu dozu realizma, pomiješajte je s dostatnim količinama krvi, a sve začinite napetošću od koje se diže kosa na glavi. Ma koliko tematika filmova strave i užasa bila raznovrsna, neki motivi učestalo se, gotovo opsesivno javljaju u ovome žanru. Zašto je tome tako?

Mali ljudi, veliki problemi 

Ako u filmu strave i užasa ugledate dijete – pogotovo ako je ono naoko milo, pametno i na razdjeljak počešljano – možete se kladiti da je riječ barem o minijaturnom psihopatu, ako već ne Nečastivom glavom i bez brade. Ako klinac i nije na strani sila tame, sama njegova pojava znak je velike nevolje, najčešće smrti… Dakako, nasilne i bolne! Zahvaljujući klasicima žanra, kao što su “Egzorcist” (1973.), “Pretkazanje” (1976.) i “Strava u ulici brijestova” (1984.), svaki put kad čujemo dječju brojalicu jasno nam je da morbidne gadosti slijede u narednih pet minuta filma. Što kažu psiholozi? Svima nama duboko je usađena snažna tjeskoba kad je u pitanju dobrobit djece, a najbolji horor filmovi majstorski iskorištavaju tu činjenicu. Djeca su istodobno ultimativne žrtve i ultimativna čudovišta, a oba prikaza podjednako su uznemirujuća. Klinac monstrum utjelovljenje je radikalnog iskrivljenja naše ideje o nevinosti i dobroti. Nadalje, djeca nas plaše zato što su nepredvidiva, nesputana i ne znamo što od njih možemo očekivati.

Cijelo selo protiv mene urotu plelo!


Svaki ljubitelj horora s lakoćom će nabrojati barem desetak filmova u kojima grupa prijatelja, najčešće mladih, atraktivnih i pomalo tupavih, nagrabusi u kontaktu s trknutim žiteljima neke zabiti. Ponekad su ubojice incestuozni mutanti, ponekad izolirana loza vampira ili vukodlaka koja ne cijeni narušavanje svoje privatnosti, a ponekad deformirani ljudožderi, no sudbina junaka uvijek je jednaka – u idiličnom mjestašcu bogu iza nogu nitko neće čuti njihove vapaje. Odakle dolazi ovaj strah? Ljudi se često boje da će izgledati kao autsajderi, kao netko tko negdje ne pripada i tko će biti odbačen. Iz tog razloga, pokušavamo se uklopiti u svijet koji nas okružuje. Ipak, svakom se barem ponekad dogodi da se nađe u sredini u kojoj vrijede neka potpuno drugačija pravila. U malim, pasivnim mjestima lokalci se često gusto zbijaju i čuvaju svoje osebujnosti od ostatka svijeta. Dobar scenarist horora lako će tu činjenicu pretvoriti u krvav zaplet, u kojem se svaka različitost plaća glavom. U kultnom “Čovjeku od pruća” (ne mislimo na kolosalni podbačaj s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, već na original iz 1973. godine), sraz lokalaca i došljaka doveden je do krajnosti: čitavo selo uroti se kako bi žrtvovalo gosta, preciznije, da bi ga živog zapalilo na velikoj lomači, uz prigodnu pjesmu i ples. A spoznaja da je protiv tebe cijelo društvo doista je jeziva – nema apsolutno nikoga kome se možeš obratiti za pomoć!

Zlo u nama

Odan ste bračni drug, nježan roditelj, marljiv radnik i uredan platiša poreza, a uz to šakom i kapom dijelite lovu potrebitima, udomljujete napuštene životinje i svake nedjelje jurite u crkvu. Pomažete staricama da prijeđu cestu, dižete se trudnicama u autobusu, ne pušite, ne pijete, ne psujete i nikad, ali baš nikad se ne parkirate za mjestu za invalide. Ukratko, sazdani ste od same dobrote i svi vas vole. Ali što bi se dogodilo kad bi vam, nedajbože, netko spalio cijelu obitelj? Ili vam pred očima masakrirao prijatelje? Kako biste se ponašali u ekstremnoj situaciji i u svijetu koji se odrekao civiliziranosti? Ukratko, kako biste se ponašali da se nađete u koži junaka horora “Zora živih mrtvaca” (1968.) ili “Dvadeset osam dana kasnije” (2002.)? Publici je puno jezivija ideja da prijetnja dolazi od naoko sasvim običnog čovjeka nego od očigledno imaginarnog čudovišta. Osjećaj da bolna smrt za tebe i tvoje bližnje može doći i od osobe pored koje sjediš u kinu unosi nemir… A spoznaja da se i sam možeš pretvoriti u ubojicu najmilijih još je neugodnija. Gubitak kontrole esencijalan je za horor žanr. Užasnuti smo kad shvatimo što smo sve spremni učiniti da bismo preživjeli.

Moja kućica, moja grobnica

Vratili ste se kući nakon beskrajnog dana u uredu. Šutnuli ste odijelo i kravatu u neki kut i uskočili u omiljenu trenirku – jest da je puna mrlja od kečapa ali vas nije briga, sami ste i nitko vas ne vidi. Bacili ste se na kauč pred televizorom i navalili na grickalice i zasluženo pivo. Opušteni ste kao trbuh osamdesetgodišnjakinje, pa vas je činjenica da je iz ormara kojeg ste kupili u IKEI iskočio manijak sa sjekirom uistinu iznenadila. Horori u kojima prijetnja dolazi iz vlastita doma doista su brojni. Primjerice, Carpenter je u “Noći vještica” (1978.) uzeo topli, bezbrižni dom u mirnom predgrađu i pretvorio ga u poprište stravičnog pokolja. On i njemu slični filmaši doveli su užas u domove srednje klase, koja otad zazire od samotnih noći i trza se na svaki telefonski poziv… Poziv koji bi mogao dolaziti i iz vlastite kuće! Dom je, naime, simbol sigurnosti. Kad zatvorimo ulazna vrata stana, smatramo da smo sva zla i opasnosti izvanjskog svijeta ostavili iza sebe. Ideja da se netko – ili nešto – može uvući u našu malu oazu mira i napasti nas u trenutku kad spustimo gard duboko je uznemirujuća. Gubitak sigurnosti jedna je od temeljnih stavki horora. Mračna šuma, napuštena crkva ili slabo osvijetljena uličica mjesta su gdje očekuješ opasnost, ali u vlastitoj kadi ili krevetu? Čisti užas!

Sviraju violine? Odsviralo vam je!

Horor film bez glazbe od koje se diže kosa na glavi isto je što i kava bez kofeina, bezalkoholno pivo ili ćevapi bez luka – možete ga probaviti, ali ćete osjećati da nešto bitno nedostaje. Evo školskog primjera: Hitchcockov “Psiho” (1960). Čuvenu scenu klanja pod tušem (na slici!) redatelj je prvotno htio napraviti bez muzike, ali se na koncu opametio i ubacio zvuk violina koji kida živce. Što bi bilo da je, primjerice, koristio melodiku, usnu harmoniku ili doboš? Jesu li violine savršeni zvučni indikator brutalnog ubojstva? Kad se svira naglim pokretima, odnosno udarcima gudala pod oštrim kutom, violina “vrišti” na iznimno uznemirujući način. U spomenutoj sceni, zvuk gotovo da stvara dojam ubadanja nožem. Dobra horor muzika nije melodična – riječ je o kratkim taktovima koji su više zvučni efekt nego tema, nervozni su i pokušavaju iritirati ljudsko uho.

Piše: Lucija Kapural

Komentari