Krvnik Ugande, 2. dio: “Ja kanibal? Gluposti – samo jednog sam pojeo!”

Ugandan President Idi Amin, on March 8, 1977

Godine 1971., kad je vojnim udarom preuzeo vlast u Ugandi, Idi Amin zatražio je da ga se oslovljava sljedećom titulom: “Njegova ekscelencija doživotni predsjednik, maršal Al Hadži, doktor Idi Amin, nositelj Viktorijina križa, Gospodar svih životinja na zemlji i riba u moru, osvajač Britanskog carstva u Africi, naročito Ugande, i predsjednik Savjeta policije i zatvora”, mada ovaj polupsmeni bovši boksač od doktorata nije imao ni “d”. Nadalje, naručio je da mu izrade dugačku tuniku, na koju je vješao lažne ordene, primjerice, spomenuti Viktorijin križ. Najveća opsesija bio mu je britanski imperij. Jednom je pisao britanskoj kraljici: “Draga Liz, želiš li upoznati pravog muškarca, dođi u Kampalu!”. Ova mu nije odgovorila, pa joj je odlučio prkositi. Proglasio se kraljem Škotske te se potom formalno obratio Elizabeti: “Želio bih da mi organizirate posjet Škotskoj, Irskoj i Walesu, kako bih se susreo s vođama revolucionarnih pokreta, onima koji se bore protiv vašega imperijalističkog ugnjetavanja”.

Narod je isprva slavio zbog dolaska novog vođe, budući da je ovaj obećao kako će reformirati gospodarstvo i osloboditi političke zatvorenike. Vrlo brzo, postalo je jasno da je, u usporedbi s njim, ozloglašeni prethodnik Obote “kamilica”. Oponente je likvidirao bez milosti, a priče o diktatorovim kanibalskim sklonostima ledile su krv u žilama. On je u njima uživao. “Laž je da sam kušao meso političkih protivnika. Samo jednog sam pojeo, a ostale sam bacio gladnim krokodilima”, svojedobno se pohvalio.

Godine 1972. svečano je objavio kako mu je Bog u snu naredio da iz zemlje istjera sve pripadnike azijske manjine, kako bi Uganda ostala “zemlja crnog čovjeka”. Preko 50.000 indijskih i pakistanskih obitelji moralo je napustiti svoj dom. Prognanici su mahom bili uspješni trgovci, a diktator je njihove posjede šakom i kapom dijelio svojim poslušnicima. Nakon nekoliko tjedana, tvornice tekstila su uništene a dućani su zauvijek zatvorili vrata. Uganda se našla na rubu bankrota. “Gospodar riba u moru” osmislio je, međutim, uistinu monstruozno rješenje ekonomskog problema.


Znajući koliko je jaka afrička tradicija ukapanja mrtvih, prijateljima iz Državnog instituta za istraživanja, što je bilo ljepše ime za vodove smrti, naredio je da ubijaju nedužne stanovnike, a zatim njihovoj rodbini “masno” naplate što će im izručiti tijela bližnjih. “Radilo” se punom parom: gotovo da nije bilo grma ili jarka koji nije krio leševe. Tijela koja nitko ne bi tražio bacana su u jezero Victoria i smatrana “poslovnim gbitkom”.

Kako je istina o Aminovom režimu postajala sve očitija, britanska i izraelska vlada Ugandi su uskratile financijsku pomoć. Diktator se za pomoć obratio libijskom kolegi Gadafiju, obećavši da će, u zamjenu za podršku, pretvoriti Ugandu u islamsku zemlju. Brzinom munje, prekida diplomatske odnose s Izraelom, protjeruje Britance iz Ugande i zapljenjuje njihove posjede te pruža podršku Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Kad su 1976. palestinski teroristi u Ateni oteli francuski zrakoplov, Amin ih je pozvao da slete na aerodrom Entenbbe u Ugandi. Palestinci su držali 256 talaca, mahom Izraelaca a, u zamjenu za njihovo puštanje, od Izraela su tražili da oslobodi 53 palestinska zatvorenika. Amin je teroristima dao na raspolaganje svoje trupe, no izraelski komandosi su ih desetkovali: padobranci su se spustili na aerdorom i, nakon bitke koja je trajala samo 35 minuta, oslobodili zatočenike. Poginulo je svih sedam otmičara, dvadeset Aminovih vojnika i tri taoca. Zbog diktatorovih postupaka, britanska vlada prekinula je diplomatske odnose s Ugandom.

Pola milijuna mrtvih, prema procjenama, krvava je bilanca Aminove osmogodišnje vladavine. Osim želje za moći, tvrde upušeni, pokretao ga je snažan seksualni nagon. Za dobru potenciju, jeo je četrdeset naranči dnevno. Ženio se sedam puta i imao četrnaestero djece. Dok se krupnim, mišićavim sinovima ponosio, prema suprugama je bio nježan otprilike koliko i prema svome narodu. Mlada Kay, četvrta diktatorova žena, skončala je na užasan način. Premda okolnosti njene smrti nikad nisu razjašnjene, pretpostavlja se da ju je Amin dao ubiti zato što se, nakon što su se razveli, upustila u vezu s drugim muškarcem. Nieno raskomadano tijelo nađeno je u nekom automobilu, a ono što ju je snašlo nakon smrti bilo je još monstruoznije – noge su joj bile zašivene za ramena, a ruke spojene za donji dio trupa!

Piše: Lucija Kapural

Komentari