Veljača 1943. godine. Njemačke snage hametice su potučene kod Staljingrada, pri čemu je zarobljena čitava armija Wehrmachta, na čelu s feldmaršalom Paulusom. Nadalje, stanje na sjevernoafričkom bojištu više je nego zabrinjavajuće. Nastavak ratovanja, postaje jasno i najfanatičnijim nacističkim funkcionerima, više nema smisla. U sveopćoj atmosferi poraza i defetizma, Joseph Goebbels (1897. – 1945.) vrišti u mikrofon: “Želite li totalni rat?” Masa, okupljena u berlinskoj Palači športova, uglas mu odgovara: “Daaaaaa!”. Govornik, ružan, kržljavi muškarac kao ugalj crnih očiju, nastavlja ispaljivati verbalne rafale o židovskoj krivnji, mesijankoj ulozi Wehrmachta te potrebi pojačanog angažmana njemačkog naroda u ratnim naporima, a poklici u dvorani sa svakom rečenicom jačaju, poput nezaustavljiva plimnog vala. Oduševljenje publike snažno je koliko i lažno. Bukači su, naime, pomno selektirani, kako bi se u propagandnom filmiću prikazalo njihovo oduševljenje Goebbelsovim riječima. Ovo je samo jedan od primjera neograničene moći mašinerije koju je stvorio zloglasni nacistički ministar. Upravo sposobnost za mobiliziranje i manipuliranje masama – koje je, uzgred rečeno, prezirao, smatrajući ih “glupima, proždrljivima i zaboravljivima” – bila je osnovna karakteristika Josepha Goebbelsa. Njegovi govori mržnje pripremili su tlo za holokaust, a on je možda najzaslužniji za građenje kulta ličnosti Adolfa Hitlera, čovjeka kojeg je fanatično obožavao i s kojim je, u konačnici, otišao u smrt.
Funkciju Hitlerova ministra prosvjete i promidžbe obnašao je od 1933. do 1945. Hitlerov “krvnik u rukavicama”, kako su mu tepali, bio je među prvima koji su marketinške strategije uveli u sferu politike. Zadobio je punu kontrolu tiska, ali i kulturnog života, oblikujući javne predodžbe u skladu s nacističkom ideologijom. Kako bi zadobio naklonost masa, koristio se jednostavnim porukama i lako pamtljivim formulama a, kao sjajan psiholog, vrlo je rano shvatio da svijest najefikasnije zamućuju poluistine, a ne otvorene laži. Uz to, bio je iznimno vješt u korištenju novih medija, radija i filma, u propagandne svrhe. Beskurpulozan, patološki ambiciozan i đavolski inteligentan, vještinu manipulacije doveo je do nikad ranije viđenih vrhunaca. Na koji je način njegov propagandni aparat utjecao na živote pojedinaca, najplastičnije ilustrira tragična sudbina glumca i redatelja Kurta Gerrona (1897. – 1944.), njemačkog Židova.
Zahvaljujući ulozi u Sternbergovom remek-djelu “Plavi anđeo”, mjuziklu u kojem mu je partnerica bila zanosna Marlene Dietrich, Gerron je 1830. bio na vrhuncu karijere. Dolaskom Hitlera na vlast, bio je prisiljen napustiti domovinu, strahujući od posljedica galopirajućeg antisemitizma. Utočište je pronašao u Amsterdamu, ali samo privremeno. Godine 1943., nacisti su ga uhitili te odveli u židovski geto u češkom Theresienstadtu. Nesretni čovjek ondje bi po svoj prilici i skončao… Da se u u Goebbelsovu demonskom umu nije rodila ideja, monstruozna koliko i pragmatična. Gerrona je, naime, natjerao da snimi propagandni film “Der Führer schenkt den Juden eine Stadt” (“Führer poklanja Židovima jedan grad”), koji je javnosti trebao pokazati kako se u Trećem Reichu humano postupa s deportiranim Židovima. Redatelj Gerron je kao glumce i tehničko osoblje angažirao na tisuće logoraša, nadajući se kako će ih time spasiti od deportacije. Njegove nade bile su uzaludne. U trenutku kad je međunarodnoj delegaciji prikazan Gerronov uradak o idiličnim uvjetima života u Theresienstadtu, odnosno nasmiješenim Židovima koji ondje uživaju u ispijanju popodnevne kavice i večernjim odlascima na ples, svi sudionici filmskog projekta već su bili likvidirani. Goebbels nije poštedio ni samog redatelja: Kurt Gerron skončao je u koncentracijskom logoru Auschwitz, u dobi od četrdeset sedam godina.
Piše: Lucija Kapural
