Krvava gozba: Zatočeni na napuštenom otočiću, brodolomci su se odali kanibalizmu kako bi preživjeli!

U prosincu 1710. godine, britanski trgovački brod “Nottingham Galley” nasukao se na otoku Boon. Radilo se zapravo o malenoj stijeni uz obalu Yorka, najjužnijeg okruga američke savezne države Maine. Kako je otočić bio nepunih šest milja udaljen od kopna, kapetan John Dean i trinaestorica članova posade isprva su vjerovali da će ih netko uskoro primijetiti i spasiti. “U daljini smo mogli vidjeti krovove kuća. Bili smo sigurni da ćemo, uz Božju pomoć, uskoro spavati u svojim krevetima”, zapisao je kapetan u svome dnevniku. Božja pomoć je, međutim, zakazala.

Kako su dani odmicali, nada u sretan kraj pustolovine postajala je sve bljeđa. Na otoku nije raslo drveće, pa brodolomci nisu mogli zapaliti vatru koja bi ih zaštitila od studeni. Od hrane su imali samo paket vlažnog sira koji je, uz vrlo štedljivu raspodjelu, potrajao samo nekoliko dana. Bilo zbog lošeg vremena ili igrom slučaja, nijedan brod nije se približio otoku puna tri tjedna.

Dva člana posade pokušala su se domoći obale u splavi koju su sagradili od brodske olupine. Otprilike na polovici puta, poklopio ih je golemi val, odnijevši ih u ledenu smrt. Dan nakon tragičnog događaja, brodski stolar izdahnuo je od gladi i pothlađenosti. “Što ćemo napraviti s truplom?” pitao je najmlađi član posade. “Nemamo ga gdje zakopati a, ako nešto ne poduzmemo, i sami ćemo umrijeti od gladi!” Ostatku ekipe bilo je kristalno jasno na što je momak aludirao. Kapetan će u svoj dnevnik unijeti sljedeće retke: “Nakon konzultacije o moralnosti s jedne strane i apsolutne nužnosti s druge, prevladao je argument preživljavanja”.

Brodski kuhar, inače plah čovjek, raskomadao je tijelo preminulog kolege, a nesretna družina u tišini je prionula krvavoj gozbi. “Svaki zalogaj vraćao je snagu tijelu, ali i donosio misli o krajnjoj grešnosti našeg čina. Mili Bože, smiluj se našim dušama!” zapisao je kapetan. Dok su brodolomci žvakali sirovo meso kolege i prijatelja, morska struja je trupla dvojice utopljenika sa splavi nosila prema obali. Nakon što ih je otkrio neki mještanin, lokalni ribari krenuli su u potragu za preživjelima. Spašeni su gotovo mjesec dana nakon brodoloma. Mnogima su ruke i noge bile crne od ozeblina, a svi su bili duboko traumatizirani grozotama koje su proživjeli.

Piše: Lucija Kapural

Komentari