Krv, alkohol, ludilo: Život i smrt Vinka Pintarića

Premda su od njegove smrti prošla gotovo tri desetljeća, ime Vinka Pintarića i danas izaziva jezu. U sedamnaest godina, koliko je sijao teror po zagorskim selima, uzeo je pet života, ranio desetak civila i dva policajca te orobio brojne kuće. Pa ipak, mnogi su u njemu gledali neku vrstu romantičnog junaka, zagorskog Robina Hooda! Život jednog od najnasilnijih kriminalaca u hrvatskoj povijesti u nasilju je i započeo. Rođen je 1941. u Zrinskom Topolovcu kod Bjelovara. Po završetku rata, njegova oca optužili su da je surađivao s ustašama. To po svoj prilici nije bilo istina, ali su se u to vrijeme stvari rješavale po kratkom postupku. Vinku su bile četiri godine kad su agenti OZNA-e došli po njegova oca. Divljački su ga premlatili pred očima prestravljenog mališana, a potom mu pucali u glavu. Nakon što se njegova majka preudala, Vinko je za očuha dobio nasilnog alkoholičara koji se godinama nad njim iživljavao. Nekoć bistro i znatiželjno dijete, pretvorio se u šutljivo stvorenje koje se klonilo svijeta. Većinu vremena provodio je ubijajući životinje iz očeve stare puške i snivajući i osveti.

Njegov prvi brak potrajao je vrlo kratko. Roditelji supruge Marice, prilično imućni ljudi, ponižavali su siromašnog i nepismenog zeta. Imali su sreće: “samo” ih je prebio, ostavivši ih na kuhinjskom podu krvave ali žive. Po izlasku iz zatvora, preselio se u Zabok, gdje upoznaje ženu s kojom će iskusiti ljubavnu sreću, a potom pad u bezdan ludila. Zvala se Katica Tisanić, imala je dijete iz prvog braka i slabo plaćen posao u tvornici “Regeneracija”. Vjenčali su se i dobili kćer, a Pintarić je, možda prvi put u životu, osjećao da negdje pripada. Idila nije potrajala. Pater familias nije uspijevao pronaći posao, što ga je gurnulo u depresiju. Njegov “lijek”? Rakija! U alkoholnoj izmaglici, počinit će svoje prvo ubojstvo.

Topla travanjskog dana 1973., sve je pošlo po zlu. Pintarić je bio na razgovoru za posao u lokalnoj tvornici, ali su ga odbili. Uvjeren da je za to kriv njegov šogor, koji je ondje radio, počeo je urlati. Nakon što je udaljen iz zgrade, napio se toliko da mu se razum pomračio. Kad se vraćao kući, susjed Vid Želimorski imao je nesreću nabasati na njega u takvom stanju. Posve sluđen, Pintarić ga je optužio da spava s njegovom ženom, a kad je ovaj to zanijekao, otišao je kući po pušku te ubio sirotog čovjeka. Ubojica je završio na psihijatriji. Iskoristivši nepažnju bolničkog osoblja, pobjegao je i zaputio se kući. Ondje je stigao u zao čas: u trenutku kad je žena njegova života pričala rođakinji kako joj je dosta problematičnog supruga. Ljut kao ris, stajao je ispod prozora i slušao izdaju… Izdaju koja nije mogla proći nekažnjeno. Katičina rođakinja ugledala je puščanu cijev na prozoru, ali nije stigla ni povikati. Hitac je bio precizan – Pintarićeva voljena ostala je na mjestu mrtva. Ubojica je osuđen na 33 godine robije. Rešetke su ga uspjele zadržati osam godina. Bijeg je bio lukav: Pintarić, koji je u međuvremenu naučio naškrabati riječ-dvije, jednostavno je na popis zatvorenika koji su imali izlazak za vikend dodao svoje ime.

Odbjegli robijaš krio se po zagorskim šumama i štagljevima mještana koji su znali tko je on, ali ga se nisu usuđivali prijaviti. Zbog  mnogobrojnih ljubavnica, počeo ga je pratiti glas lokalnog Don Juana. Njegove odabranice bile su seoski polusvijet, usidjelice koje su, u teškoj bijedi, živjele na kraju sela. U mišićavom kriminalcu gledale su zaštitnika, nekoga tko će im kupiti malo mesa ili vina, a neke su mu i pravile društvo prilikom brojnih provala. Jednom takvom prigodom, Pintarić se namjerio na pogrešne muškarce, oca i sina koji su ga premlatili i zadržali ga do dolaska policije. Ponovno je završio na državnim jaslama. Zbog uzorna ponašanja, nakon pet godina utamničenja dobio je slobodan vikend. S njega se, pogađate, nije vratio u kaznionicu.

Poput šumskog zloduha, vrludao je voćnjacima i livadama, šuljao se po štagljevima. Pod prisilom, mještani su mu davali hranu i prenoćište. Budući da je provaljivao pretežno u domove imućnih seljana, stekao je određene simpatije u okolici. Nakon što je ubio Rudolfa Belinu, vidjevši ga kako razgovara s policajcem i pogrešno zaključivši da ga je ovaj cinkao, počeo je lov na čovjeka… Lov koji će trajati punih jedanaest mjeseci. U predvečerje rata, pedesetak zagrebačkih specijalaca je, s automatskim puškama u rukama, češljalo zagorske šume. Krijući se od njih, Pintarić ponovno prolijeva krv – Štef Kišur i Božo Habek našli su se s pogrešne strane njegove puške. Kako je vrijeme odmicalo, ljudstvo se počelo osipati – približavanje rata poslalo ih je na druge zadatke. U bijegu, Pintarić je ranio dvojicu policajaca – jedan od njih zauvijek je ostao invalid. Činilo se da je monstruma nemoguće uhvatiti… A tada su policajci doznali za njegove brojne ljubavnice. Jedan od njih tajno se ubacio u seosku trgovinu, gdje je, radeći kao prodavač, pazio hoće li koja od žena kupovati neuobičajeno velike količine mesa, kruha ili vina. U svibnju 1991., strategija je urodila plodom – otkriveno je da se Pintarić krije u Velikom Trgovišću, u kući Ankice Buhiniček. Derutna hižica ubrzo je bila okružena jakim snagama. Kad su Pintariću naredili da se preda, ovaj je na njih otvorio vatru. Ljubavnicu je ranio u trbuh, vjerujući da ga je upravo ona izdala. Vremena za pregovore više nije bilo. Specijalci su ubacili suzavac u kuću, a potom razvalili ulazna vrata. Hitac iz policijske sačmarice raznio je glavu peterostrukog ubojice, a zagorski kraj napokon je mogao odahnuti.

Piše: Lucija Kapural

Komentari