Kronika propadanja: Od velebnog dvorca do zapuštene psihijatrijske bolnice

Na samom sjeveru Hrvatske, smjestio se zapušteni biser – Bajnski dvori. Dvorac, odnosno ono što je ostalo od njega, nalazi se u sklopu naselja Gornje Ladanje, petnaest kilometara od grada Varaždina. Prvi se put spominje početkom 17. stoljeća, kao posjed plemića ugarskog podrijetla Both od Bajne, po kojima je i dobio ime. Nakon njih, imanjem su gospodarili članovi obitelji Baćan (mađarski: Batthyány), Erded (mađarski: Erdődy) i Feštetić. Uz sam dvorac nalazio se golemi perivoj, kao i dvorska kapela. Bilo je tu i jezero, a sve zajendo tvorilo je kompleks kulturno-povijesnih spomenika graditeljstva te parkovne arhitekture.

Od dječjeg odmarališta do psihijatrijske ustanove

Prema članku “Tajne Bajnskih dvora” s portala eVaraždin, saznajemo kako je dvorac nakon 1945. godine služio kao odmaralište za djecu iz čitave bivše Jugoslavije. Nakon toga je pretvoren u sindikalno odmaralište, potom u dispanzer za tuberkulozu te na kraju psihijatrijsku bolnicu koja je djelovala od 1967. do 1995. godine. Do danas je sačuvano samo istočno krilo dvorca, gdje su nakon Drugoga svjetskog rata bili bolnički odijeli varaždinskoga Medicinskog centra. Zavod za socijalno osiguranje NRH objekat je namjestio sa 150 bolničkih kreveta za svoje štićenike, kronične alkoholičare i psihotične bolesnike. Nakon iseljenja psihijatrijske bolnice, neriješeni imovinsko – pravni odnosi dovode do zapuštanja posjeda. Godine 2010. vraćen je potomcima obitelji Bonjeković, koji su ga kupili nakon Prvoga svjetskog rata. Većina zgrada na imanju je sačuvana, ali je za kompletnu obnovu potrebno puno novca, kako kaže vlasnik Živorad Miličević, suprug Marije Hršak – Bonjeković.

Vatra progutala blago

Bajnski dvori procvat su doživjeli u 19. stoljeću, kad ih dograđuje i uređuje obitelj Erdődy. Supružnici Ivan i Terezija Erdődy prodali su sav svoj imetak te su umjetnine iz svih njihovih prethodnih posjeda dopremljene u Bajnske dvore, koji su ubrzo postali muzej s velikim umjetničkim blagom. Grofica je bila jedna od rijetkih akademski školovanih žena svoga vremena. Bavila se slikarstvom te je bila veliki poznavatelj i kolekcionar umjetnina, a održavala je i likovne kolonije. Bilo je tamo umjetnina svjetskoga glasa, poput djela Anthonisa van Dycka, Rubensa, Rembrandta i Murrila. Dvorske komore bile su prepune knjiga, umjetnina od mramora, srebra i bronce, a vitrine od mahagonija i ebanovine čuvale su skupocjeni porculan Alt Wien. Tamošnjim stanovnicima grofica je pomagala u školovanju, te je odjećom i obućom darivala siromašnu djecu. Zapamćena kao veliki dobrotvor, također je izgradila objekt na Vinici za žensku školu. Krajem Prvoga svjetskog rata, dvorac su opljačkali, zapalili te minirali lokalni seljaci, koji su radili u rudnicima. Tako ništa od blaga nije više bilo pronađeno, a umjetnine su nestale ili ih je progutala vatra.


Piše: Sara Bratko

Komentari