Križarski Red svetog Lazara od Jeruzalema

Prilikom pisanja o križarskim ratovima, kao neizbježan nameće se spomen duhovno-viteških redova. No, dok su templari, ivanovci i nešto kasniji teutonci, sa svojim crvenim, bijelim i crnim križevima dobro poznati, vitezovi ogrnuti bijelim plaštevima sa zelenim križevima mnogim će čitateljima vjerojatno biti novost. Riječ je o redu službeno zvanom Ordinis Fratrum et Militum Hospitalis Leprosorum Sancti Lazari Hierosolymitani, odnosno Redu sv. Lazara ili Gubavoj braći od Jeruzalema.

Osnovani oko 1119. godine, ovi su vitezovi-redovnici, podređeni pravilu sv. Augustina, kao svoju osnovnu zadaću imali fizičku i duhovnu brigu za bolesne od gube u hospiciju u Jeruzalemu, tadašnjem središtu križarske države na Bliskom istoku. Svoje ime vitezovi lazaristi dobili su po svecu iz Isusove prispodobe o bolesnom Lazaru i škrtom bogatašu. Iako je red, kako bi se predstavio kao najstariji od nabrojanih, pokušavao uspostaviti kontinuitet svog postojanja svojatanjem nekadašnjih hospicija za gubavce na Istoku, jeruzalemski kralj Fulk službeno ga je priznao tek 1142. godine. Kao vojni i hospitalski red koji slijedi spomenuto augustinsko pravilo u svojoj ga je buli Cum a Nobis Petitur 1255. godine konačno potvrdio i papa Aleksandar IV.

Iako su prvenstveno imali bolničku ulogu, lazaristi su sudjelovali i u dvjema najpoznatijim križarskim bitkama 13. stoljeća – Bitki kod La Forbiea 1244. godine i opsadi Akre 1291. godine, čijim su padom u križarske ruke završila dva stoljeća križarske prisutnosti u Svetoj zemlji. Zahvaljujući donacijama posjeda i uspostavi lazaretskih hospicija diljem europskih kraljevstava i velikaških posjeda, Red sv. Lazara preživio je taj potres, podijelivši se na europskom području u dvije osnovne grane, talijansku i francusku. Valja istaknuti i da je, iako se u popularnoj kulturi lazaristi i sami prikazuju kao gubavci prekriveni maskama, malo vjerojatno da su zaraženi pripadnici reda nastavljali sudjelovati u njegovim aktivnostima van hospicija.

Nakon prestanka križarskih pohoda, red je u raznim europskim krajevima doživio različitu sudbinu. Krajem 15. stoljeća papa Inocent VIII. pokušao ga je uklopiti u sastav Malteških vitezova sv. Ivana, međutim su zbog otpora lazarista i podrške francuskog kralja ivanovci uspjeli steći samo njihove posjede na njemačkom području. No, 1572. godine red je na sjeveru Italije s Redom sv. Mavra spojen u i danas postojeći Red sv. Mavra i Lazara te stavljen pod protektorat (tada tek buduće talijanske) kraljevske kuće Savoja s titulom velikog meštra kao nasljednom. Nakon raznih povijesnih peripetija, u 19. je stoljeću pripadnost redu svedena tek na orden koji se danas podjeljuje istaknutim osobama kulturnog i znanstvenog života.


Slična je sudbina Red sv. Lazara zadesila i u Francuskoj, gdje je početkom 17. stoljeća uklopljen u novoosnovani Kraljevski vojni i hospitalski red Naše Gospe od Karmela i sv. Lazara od Jeruzalema. Kao i u talijanskom slučaju, i u Francuskom je Kraljevstvu ovaj red vezan uz kraljevsku kuću. Uslijed toga, u jeku Francuske revolucije red je 1791. godine najprije ukinut, da bi mu sljedeće godine bili konfiscirani svi posjedi. Unatoč opstanku u izgnanstvu, s budućim kraljem Lujem XVIII. kao velikim meštrom, kraljevska protekcija nad redom napokon je dokinuta 1830. godine.

Autor: Saša Vuković

Komentari