Kratka povijest navigacije

U starome vijeku, plovilo se uglavnom danju, u vidokrugu kopna. Uz obalu, pomorci su se orijentirali prema prirodnim ili izgrađenim objektima i svjetionicima, a na otvorenome moru prema Suncu ili Polarnoj zvijezdi. Na velikim sjevernim širinama, u slučaju zastrtoga neba, određivali su kurs prema prevladavajućim vjetrovima za koje su znali da pušu iz stalnih smjerova. Poznavanje predjela za plovidbu isprva se prenosilo usmeno, nakon toga se zapisivalo, a naposljetku su se crtale karte. U 4. stoljeću prije Krista, grčki pomorac i astronom Piteja iz Masalije geografsku širinu je određivao opažanjem Sunca.

Sve do sredine 13. stoljeća, tmasti oblaci bi za vrijeme jeseni, zime i ranog proljeća polovicu godine zadržavali brodove u lukama. Kad nisu mogli razabrati sunce ili zvijezde, peljari bi, naime, gubili osjećaj za kretanje broda na moru. No, u drugoj polovici tog stoljeća, niz genijalnih izuma počeo je preoblikovati znanost o navigaciji. Talijanski peljari počeli su se služiti magnetiziranom željeznom iglom, ubačenom u posudu s vodom, pomoću koje su mogli odrediti sjever i kad bi najcrnji oblaci zakrili nebo. S vremenom, taj izum razvio se u pomorski kompas. Pješčani satovi razvijeni su pak kako bi kormilaru omogućili mjerenje neprekidnih jednakih odsječaka vremena te, posredno, određivanje brzine broda u morskim miljama na sat. Nadalje, metodično napisane upute za jedrenje davale su smjerove magnetičkog kompasa i udaljenosti između pojedinih gradova te sadržavale geografsku kartu geometrijski konstruiranu prema podacima kompasa.

Godine 1450., počeli su se graditi veći brodovi, sa sofisticiranijim uređajima za upravljanje. To se postiglo kormilom pričvršćenim iza sredine krme i jedrima na tri jarbola. Trokutno krmno jedro služilo je za upravljanje brodom, dok su glavnu pogonsku silu davala tradicionalna četvrtasta jedra podignuta na glavnom i prednjem jarbolu. Te godine, Portugalci su zaplovili duž atlantske obale Afrike, tražeći gvinejsko zlato. Trebali su uređaj koji bi im pomogao da provjere zadani kurs i prevaljene udaljenosti. Astronomi su ih podučili kako da, pomoću kvadranta, izmjere visinu polarne zvijezde u Lisabonu i na mjestima gdje se nalaze, kako bi kutne razlike pretvorili u prepolovljene milje. Na taj način su, neovisno od morskih struja, mogli odrediti svoj položaj na oceanu.

Kada je 1707. cijela eskadra engleske ratne mornarice doživjela havariju, Parlament je obećao veliku nagradu za pronalaženje metode određivanja geografske dužine. Pokušaji da se zadatak riješi astronomskim postupkom nisu uspjeli, ali je konačno riješen primjenom brodskoga kronometra – njegov prototip je 1735. izradio samouki stolar i urar John Harrison. Značajan napredak navigacije potaknuo je girokompas. Godine 1908. izumio ga je njemački liječnik Hermann Anschütz-Kaempfe, oduzevši giroskopu jedan stupanj slobode. Početkom 20. stoljeća započelo je uvođenje elektroničke navigacije, a 1956. je, tijekom polarnoga putovanja podmornice “Nautilus”, prvi put primijenjen inercijski navigacijski sustav. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, počeo se uvoditi satelitski globalni položajni sustav, koji od 2000. godine, s neometanom preciznošću, radi i za civilne korisnike.

Piše: Lucija Kapural

Komentari