“Kraljice morne” nastupala je do samoga kraja, bosih nogu i s neizostavnom cigaretom u ruci

Čudesno lijepi Kapverdski Otoci doimaju se kao destinacija za odmor iz snova. Međutim, povijest ove malene otočne države nasukane u Atlantiku, petstotinjak kilometara od zapadne afričke obale, bila je sve samo ne idilična. Otočje je bilo nenaseljeno do 1456. godine, kad su ga Portugalci otkrili i uključili u svoje kolonijalno carstvo. Zbog svoga položaja, postalo je važna luka i središte trgovine robljem. Država je 1975. izborila nezavisnost ali je život, zbog visoke stope nezaposlenosti i čestih suša, koje su onemogućavale razvoj poljoprivrede, i dalje bio težak. Unatoč tome, stanovnici – mahom potomci nekadašnjih afričkih robova i doseljenika iz Portugala – kroz život prolaze s nekakvim urođenim mirom, osmijehom koji objedinjuje sjetu s iskonskom radošću postojanja. Upravo takva bila je tamošnja najveća zvijezda Cesária Évora.

“Bosonoga diva”, kako su joj tepali, rođena je 1941. u Mindelu na otoku São Vicente. Ovaj lučki grad stoljećima je bio prepun došljaka iz cijelog svijeta. Trgovci, mornari i pustolovi otkrivali su Cabo Verde, miješajući svoju kulturu i običaje s onima afričkog svijeta. Produkt toga bila je morna, nostalgična glazba ispjevana za mornare koji sanjaju o domovini, ljubavnike koji pate za voljenima, žene koje očekuju povratak svojih muškaraca iz tuđine. Od malih nogu, Cesáriji je ova glazba pružala utjehu. A utjeha joj je itekako bila potrebna.

Imala je samo sedam godina kad joj obožavani otac umire a majka, koja je ostala bez prihoda, daje je u sirotište. Upravo na tome sumornom mjestu, djevojčica je dobila prvu glazbenu poduku, a s nepunih šesnaest počela je pjevati po lokalnim barovima. Činjenica da su je već tada nazivali kraljicom morne nimalo se nije odrazila na njen materijalni status: i dalje je bila siromašna kao crkveni miš. Nakon što je njena domovina postala nezavisna, nastupila je ekonomska kriza: portugalski brodovi više nisu koristili zelenortske luke, pa su barovi opustjeli. Cesária je vidjela da se od pjevanja više ne može živjeti, pa je digla ruke od muzike i sljedećih se deset godina posvetila obitelji. Monotonija svakodnevice ju je ubijala, pa se teško propila. Tek nakon što ju je jedan francuski glazbenik nagovorio da ode u Pariz, Cesária doživljava svjetsku slavu.

Iako je tada imala punih 47 godina i fizički izgled koji joj više uopće nije išao u prilog (jako se bila udebljala), francuska publika poludjela je za njom: za Cesárijine koncerte, na kojima je nastupala bosonoga, s čašom konjaka u jednoj i neizostavnom cigaretom u drugoj ruci, uvijek se tražila karta više. Osvojila je prestižnu nagradu “Grammy”, a tadašnji francuski predsjednik Sarkozy odlikovao ju je ordenom Legije časti. Nastavila je nastupati do samoga kraja. Nepunih 48 sati prije nego što ju je izdalo srce, još je primala posjetitelje – i strastveno pušila – u svome domu u Mindelu, čija su vrata uvijek bila otvorena. Dana 17. prosinca 2011. godine, preminula je u rodnome gradu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari