Kobni privid: Čovjek koga su svi voljeli svoje je bližnje ubijao te njihovo meso prodavao kao “ukiseljenu govedinu”!

Nakon poraza u Prvome svjetskom ratu, Njemačka se pretvorila u zemlju beznađa. Ratne reparacije uništile su gospodarstvo, a rekordna nezaposlenost stvorila je horde prosjaka. U takvim okolnostima, milosrđe je za mnoge postalo neekonomično. O Georgu Grossmanu, monstrumu koji je ubijao prostitutke te od njihova mesa pravio kobasice, već smo pisali, no on, nažalost, nije bio jedini kanibal koji je u to vrijeme “ordinirao” u zemlji. Premda nisu znali jedan za drugog, “konkurencija” mu je bio stanoviti Karl Denke (1860. – 1924.). Dvojica muškaraca u jednom su se aspektu, međutim, silno razlikovala: dok je okolina Grossmana percipirala kao čudaka, Denkea su svi obožavali.

S naslijeđem koje je dobio nakon očeve smrti, 25-godišnji Denke kupio je dvokatnicu u Münsterbergu (današnji poljski grad Ziebice). U susjednoj zgradi je unajmio mali dućan u kojem je prodavao dnevne potrepštine. Stanovnici gradića brzo su zavoljeli blagoglagoljivog prodavača, uzornog člana Evangeličke crkve koji nije pio, pušio ni naganjao žene, a svakome je bio spreman pomoći. Njegov altruizam, činilo se, nije poznavao granice: vrata svoga doma otvarao je čak i beskućnicima, pružajući im topli obrok i prenoćište. Kako je stario, ljudi su ga počeli nazivati “Tata Denke”, gledajući u njemu zaštitnika i moralni uzor.

S dobrim djelima nastavio je i nakon izbijanja rata, u vrijeme gospodarske krize u kojoj mu je propao dućan. Od lokalne policije zatražio je i dobio dozvolu za uličnog prodavača. Obilazio je kuće nudeći naramenice, pojaseve i vezice za cipele, a na štandu na gradskoj tržnici prodavao je ukiseljenu govedinu. Potonji artikl osobito je bio popularan među kupcima, koji su se stalno vraćali po nove staklenke. Zaradu je nerijetko dijelio s bližnjima, a konak je počeo pružati i novoj vrsti gostiju, traumatiziranim vojnicima koji su se odvojili od svojih jedinica. Ukratko, samo mu je aureola nedostajala da ga proglase svecem.

Da se radilo o pukom prividu, otkrilo se nekoliko dana prije Badnjaka 1924., kad je jedan mladić izjurio iz Denkeova stana vrišteći i obilno krvareći. Policajci isprva nisu povjerovali u jecajima isprekidanu priču o tome kako ga je dobri Samaritanac, koji mu je pružio prenoćište, pokušao ubiti sjekirom. Ipak, morali su slijediti protokol pa su, puni isprika, priveli Denkea u stanicu na ispitivanje. Kako su priče dvojice muškaraca bile oprečne – Denke je tvrdio da je momak pokušao ubiti njega te da se samo branio – popularni trgovac morao je prenoćiti u zatvorskoj ćeliji, dok policajci ne dovrše ispitivanje ranjenog mladića. Kad su ujutro otvorili vrata Denkeove ćelije, nemalo su se šokirali ugledavši njegovo beživotno tijelo, plahtom obješeno za rešetke. Tim istražitelja ubrzo je poslan u pokojnikov stan. Tek tada, policajci su shvatili da je dobri “Tata Denke” zapravo bio čudovište. Svuda naokolo bile su razbacane kosti, očigledno ne životinjske, a u kuhinji je pronađena posuda s 240 ljudskih zubi. Ono što su ugledali u spavaonici šokiralo je i najiskusnije među njima: na zidu je visjelo stotinjak pari naramenica i jednako toliko pojaseva izrađenih od ljudske kože, a pronađene su i vezice za cipele od ljudske kose. Za slučaj da nekome nije bilo jasno “koliko je sati”, bile su tu i Denkeove bilježnice, u kojima je, pedantno poput kakvog knjigovođe, vodio bilješke o ubojstvima te artiklima u koje je pretvarao tijela žrtava (da, pogodili ste, ona ukiseljena govedina uopće nije bila govedina!). U knjizi poslovanja iz pakla bile su zabilježene pojedinosti o trideset jednoj žrtvi – njihova imena, datumi ubojstava i količina mesa u kilogramima koju je uzeo sa svakog pokojnika.

Piše: Lucija Kapural

Komentari