“Costa Concordia”, brod sedam puta veći od “Titanica”, bio je tipičan predstavnik luksuznih kruzera nove generacije – golemih plovećih gradova opremljenih vrhunskim restoranima, barovima, kinodvoranama, bazenima, kockarnicama, saunama i ostalim sadržajem za one dubokih džepova. U trenutku kad se plovilo otisnulo na sedmodnevno krstarenje od Civitavecchije do Savone, na njemu su bile 4.252 osobe, od čega je više od tisuću opadalo na članove posade i osoblja.
Dana 13. siječnja 2012. godine, u 21 sat i 42 minute, brod je naletio na podvodni greben. Oštećenje je bilo stravično: kroz pedeset metara dugačku razderotinu na lijevoj strani trupa brzo je počela prodirati voda. Nakon udara, brod je prešao još jedan kilometar prema sjeveru, a zatim je okrenut kako bi ostao što bliže luci, što je centar mase prebacilo na desnu stranu. Na koncu se nasukao na pješčanom sprudu ispred otoka Giglio, nagnut pod kutem od sedamdeset stupnjeva.
Samo nekoliko minuta nakon udarca, zbog potopljenih generatora, na plovilu je nestalo struje, a putnike je obuzela panika. “Brod se tresao, posuđe se razbijalo o pod, ljudi su trčali, padali niz stepenice… Vladao je kaos”, ispričao je kasnije jedan od preživjelih. Nekoliko putnika spomenulo je uistinu jezivu slučajnost: u trenutku kad je brod udario o greben, svirala je “My Hearth Will Go On”, naslovna pjesma iz filma “Titanic”. Još je jedna priča povezala dva brodoloma: među onima koji su se spasili bila je tridesetogodišnja Valentina Capuano, čija je prabaka sto godina ranije preživjela havariju Titanica!
Život su ukupno izgubile trideset tri osobe: neka trupla su pronađena odmah, a neka mjesecima nakon tragedije. Prvo tijelo koje je identificirano bilo je ono mađarskog violinista Sandora Fehera, člana brodskog orkestra – njegov kolega, pijanist Jozsef Balog, ispričao je da je ovaj poginuo dok je spašavao svoju violinu. Već je nosio prsluk za spašavanje i bio u redu za ukrcaj, kad se odlučio vratiti u kabinu po svoje glazbalo. Takvih tragičnih priča bilo je mnogo…
U rujnu 2013. godine, počela je operacija uspravljanja olupine teške 114.500 tona i dugačke poput tri nogometna igrališta. Zbog opasnosti od izlijevanja nafe i posljedičnog onečišćenja ekosustava, poslu je trebalo pristupiti krajnje oprezno. Pomoću čelične užadi i hidrauličnih dizalica, grdosija je napokon uspravljena, a u lipnju 2014, brod je krenuo na svoje posljednje putovanje – odvučen je u luku u Genovi, gdje je pretvoren u staro željezo.
Dok je cijeli svijet suosjećao sa žrtvama i njihovim obiteljima, kapetan Robert Schettino na sudu je odgovarao zbog svojih postupaka u kobnoj noći. Morao je objasniti zbog čega je skrenuo sa zacrtane rute (navodno je u vrijeme udara telefonom pričao s kolegom Marijem Palombom te mu rekao kako će brod, njemu u čast, proći pored otoka Giglia te mu potrubiti), zašto nije smjesta obavijestio lučke vlasti o nesreći te zašto je, umjesto da organizira evakuaciju, pobjegao.
“Kapetan kukavica”, kako su o njemu pisali mediji, potonju stavku objasnio je na uistinu bizaran način: prema njegovom sviedočenju, upao je u čamac za spašavanje kad se brod nagnuo! Kapetanove postupke branila je ljubavnica, dvadesetpetogodišnja moldavska plesačica Domnica Cemortan, koja se u trenutku nesreće nalazila s njim na komadnom mostu. Njeno svjedočenje donijelo je više štete nego koristi, budući da se ondje uopće nije smjela nalaziti, a optužba je ustvrdila kako je njena prisutnost izazvala dodatnu zbunjenost i rastresenost kapetana. Dvije godine nakon nesreće, Schettino je proglašen krivim za višestruko ubojstvo iz nehata, odgađanje evakuacije i napuštanje broda. Osuđen je na šesnaest godina robije.
Piše: Lucija Kapural
