Svi manje-više volimo ljubavne priče, pa čak i one s lošim krajem, kao što je slučaj s Heloizom i Abelardom, no priča koju smo danas za vas odabrali je uglavnom nepoznanica na našim prostorima, što je vjerojatno posljedica njezina odigravanja na udaljenom kontinentu Južne Amerike, sredinom 19. stoljeća.
Bijeg ljubavnika
Glavni lik ove priče je Camila O’Gorman, pripadnica buenosaireskog visokog društva koja se sredinom 19. st., u svojoj devetnaestoj godini, zaljubila u mladog isusovačkog svećenika Ladislaoa Gutiérreza (23). U to vrijeme je tako nešto bilo nezamislivo u konzervativnom društvu, zbog čega su ovo dvoje mladih sredinom prosinca 1847. napustili grad. Nisu se vjenčali, ali su se lažno predstavljali kao muž i žena, promijenili imena i osnovali svoju školu u gradu Goyi, gdje su bili iznimno cijenjeni.
Traži se kazna za “sramotu”
Otac Camile O’Gorman nije mogao podnijeti činjenicu da ga je kći tako “osramotila” te je tražio pomoć tadašnjeg guvernera Juana Manuela de Rosasa, bogatog veleposjednika koji je vlast u gradu i zemlji preuzeo još 1835. Iako je Rosas bio pristaša konfederacije, vršio je kontrolu nad svim argentinskim provincijama te se nametnuo kao samoprozvani moralist. Rosas je bio licemjer koji je unatoč propovijedanju i zagovaranju određenog moralnog kodeksa vodio život potpuno drugačije prirode. Uz ženu je imao ljubavnice, pa čak i izvanbračnu djecu, što je očito nekako smetnuo s uma. Zanimljivo je da je Camila bila česta gošća u Rosasovoj kući, jer je bila bliska prijateljica njegove kćeri Manuelite. Uz Rosasovu podršku, svi ugledni članovi zajednice počinju tražiti kaznu za ženu koja je nanijela sramotu obitelji i široj zajednici.
Camila po uhićenju traži pomoć od Rosasove kćeri
U međuvremenu Camila je zatrudnjela, no nakon što je istina izbila na vidjelo, ljubavnicima nije bilo spasa. Naime, u grad Goyu je stigao Miguel Gannon, daleki Camilin rođak, koji ih je prepoznao i odmah obavijestio središnjicu o tome. Ljubavnici su uhićeni i odvedeni u Santos Lugares, gdje su osuđeni. Očajna Camila je tražila pomoć prijateljice, Rosasove kćeri, koja joj je željela pomoći, no jedino joj je uspjela u zatočeništvu osigurati određeni komfor prikladan za ženu njezina roda i to je bilo sve.
Pred streljačkim vodom
Camila i njezin ljubavnik stoički su dočekali svoju sudbinu. Pogubljeni su 18. kolovoza 1848. u gradu Santos Lugaresu, u sjeverozapadnom dijelu provincije Buenos Aires. Prema dokumentaciji, sjedili su jedno pokraj drugog, svezani s povezom na očima pred streljačkim vodom. Vojnici su bili nervozni i nisu ih ubili iz prve, znajući da je ovo pogubljene drugačije od onih koje su do tada činili. Ispred njih ne samo da nisu bili zločinci već je bila i žena u visokom stupnju trudnoće (osmi mjesec). Prije smrti, Camila je morala popiti svetu vodu, kako bi njezino dijete bilo kršteno i na taj način “došlo u nebo”.
Političko samoubojstvo
Iako je Rosas bio federalist, u praksi je vršio kontrolu nas svim ostalim provincijama u Argentini te je postao pravi diktator. Rosasov čin je bio početak njegova politička samoubojstva – zaradio je ogroman negativan publicitet. No, do njegovog konačnog pada dovela je imperijalistička politika prema susjednim teritorijima Urugvaja i Paragvaja, pa čak je ambiciozno ciljao i na dio Brazila. Zbog toga je došlo do Platinskog rata, koji je trajao od 1851. do 1852., a u kojem je Brazil smlavio Rosasa. Nakon ovog poraza, Rosas bježi u Englesku, gdje ostaje do kraja života. Naime, njegova je politika dovela do međunarodne blokade, koja je uzrokovala gospodarsku krizu te ozbiljno naškodila argentinskom gospodarstvu. Takva situacija dovela je do njegova konačna pada, dok je priča o Camili bila dodatak u moru nezadovoljstva njegovom vladavinom.
Rosasova prisutnost u suvremenoj Argentini
Brutalnost ovog slučaja i danas zapanjuje, osobito činjenica da se sakrament svojevrsnog krštenja primijenio kao način opravdanja barem dijela počinjenog zlodjela. Rosasa danas u Argentini možete vidjeti na novčanicama, poštanskim markama i spomenicima, no Camila i njezina priča nisu očito dovoljno dojmljive kako bi zaslužile da im se iskaže takva čast.
Piše: Sonja Kirchhoffer
