Kao student, Berlusconi je prodavao usisivače i pjevao na turističkim krstarenjima!

Fotografija: Wikimedia.commons

Dvadeseto stoljeće talijanske političke povijesti obilježila su dva arogantna, samoljubiva čovjeka. Prvi je uvukao Italiju u Drugi svjetski rat; drugi je, na poziciji premijera, godinama drmao apeninskom “čizmom”, gomilajući optužbe za korupciju i kiminalno djelovanje, da bi u konačnici bio pravomoćno osuđen za utaju poreza. Jedan je, dakako, Benito Mussolini, a drugi Silvio Berlusconi. Obojica niskog rasta i gigantskog ega, sa sličnim smislom za demokraciju, povezani su još jednim detaljem – neobuzdanim seksualnim apetitom. Dok Mussoliniju, kao apsolutnom diktatoru, nitko nije smio ništa zamjeriti, Berlusconija su eskapade s mlađahnim damama i prijateljicama noći umalo koštale državničkog položaja. Donosimo uzbudljivu životnu priču osebujnog Il Cavalierea!

Gospodar lutaka

Silvio Berlusconi rođen je 1936. godine u Milanu, u obitelji koja je pripadala nižoj srednjoj klasi. Financijske prilike s vremenom su se dramatično popravile: otac Luigi, radišan i promućuran čovjek, napredovao je od djelatnika na šalteru do generalnog direktora banke “Rasini”. Majci Rosi bilo je pak prepušteno vođenje kućanstva i briga o troje djece, Silviju, Mariji Francesci i Paolu.

Luigijevo srce preplavio je ponos kad je otkrio da je najstariji sin od njega baštinio nos za biznis. Silvio je počeo zarađivati još kao dječak, kad je za obitelj i susjede priređivao lutkarske predstave koje su uključivale pjevanje i oponašanje prisutnih. Bio je, nažu, rođeni zabavljač: uzvanici su se toliko smijali njegovim šalama da su mu plaćali šakom i kapom. Po okončanju showa, dječak bi pedantno prebrojao zaradu, a potom plijen pospremio u veliku limenu kutiju za kekse.

Dvije strasti


Premda nikad nije osobito volio “grijati stolicu”, zahvaljujući prirodnoj bistrini i snalažljivosti nizao je same petice u đačkoj knjižici. Nakon mature, upisuje pravo na prestižnome Milanskom sveučilištu. Tijekom studija, do izražaja su došle njegove dvije strasti – ona prema suknjolovu te ona prema mlaćenju para. Nedostatak centimetraže (visok je tek 165 centimetara!) obilno je nadoknađivao šarmom i smislom za humor, zbog čega je bio iznimno popularan među pripadnicama suprotnog spola. Što se love tiče, do nje je u to vrijeme dolazio prodajući usisivače, dajući instrukcije kolegama, svirajući bas gitaru u bendu i pjevajući na turističkim krstarenjima.

Nakon diplome, odbija očevu ponudu da se zaposli u banci te započinje karijeru poduzetnika u građevinarstvu. Uspjeh će biti strelovit. Uspio je dobiti bankovno jamstvo za kupovinu građevnog zemljišta na periferiji Milana. Tu je ušao u posao s poduzetnikom Canalijem, te je uspio unaprijed prodati kuće prije nego je položena ijedna opeka!

Izgradnjom te zgrade ostvario je solidan profit, no on ne objašnjava kako je odmah zatim mogao ući u golemi posao: izgradnju naselja za četiri tisuće stanovnika u Brugheriju, za što je osnovao poduzeće “Edilnord”. Odakle financije za taj pothvat? Je li se radilo o pranju novca, kako su neki spekulirali? To je njegova prva nerazjašnjena tajna…

Medijski mogul

Kako bilo, “Edilnord” je ubrzo dobio ugovor za izgradnju naselja “Milano 2” u općini Segrate, na 712.000 četvornih metara. Dok je švicarski financijer projekta ostao nepoznat, Berlusconi je promijenio više tvrtki. Svaki put je vlasnički odnos bivao kompliciraniji: poduzeće je bilo u vlasništvu drugog poduzeća, ovo pak u vlasništvu trećega, i tako je formiran sustav u kojem nitko – osim Berlusconija – nije mogao znati tko je čemu vlasnik.

U svijet medija ušao je na mala vrata: uveo je kablovsku televiziju u naselje “Milano 2”, da bi taj isti program četiri godine kasnije lansirao kroz eter kao “Telemilano” (kasnije “Canale 5”). Bila je to prva komercijalna televizijska mreža u Italiji. Otkupio je prava na tristotinjak filmova koji nisu dotad prikazivani na talijanskim televizijama, a istovremeno je osnovao reklamnu agenciju “Publitalia”, na čije je čelo postavio dugogodišnjeg prijatelja Marcella Dell’Utrija (kojem će kasnije biti suđeno zbog udruživanja s mafijom!).

Posao je bio jednostavan. Berlusconi je za male pare lokalnim TV stanicama prodavao pravo na prikazivanje filmova, ali uz uvjet da s njima ide njegov reklamni program. Time je praktički uspostavio nacionalnu mrežu, a potom još dvije: “Italia Uno” i “Retequattro” došle su u njegove ruke. Te tri mreže ujedinjene su u poduzeće “Fininvest”. Kasnije će svoje poslovno carstvo proširiti i na druge domene: pored televizije i filma, u holdingu “Fininvesta” naći će se robne kuće, nakladnička poduzeća, osiguravajuća društva te nogometni klub “Milan”.

Pod istragom

Još jednom, bilo je nemoguće otkriti način na koji se financirao. Državno tužiteljstvo provelo je istragu, ali Berlusconiju nisu uspjeli staviti soli na rep, budući da je vlasništvo nad “Fininvestom” bilo preneseno na dvadeset četiri anonimna holdinga.

Prijateljstvo sa socijalističkim vođom i tadašnjim premijerom Bettinom Craxijem pokazat će se presudnim za održavanje Berlusconijeva medijskog imperija. Kad su “Fininvestovi” odašiljači isključeni, budući da nije imao koncesiju za uspostavu nacionalne mreže, Craxijeva vlada hitno je donijela dekret kojim je retrogradno omogućila legalizaciju Berlusconijeve televizije.

Obojica su nepravomoćno osuđeni: sud je vjerovao da je Berlusconi Craxiju ilegalno poklonio dvadeset milijardi lira iz zarade svog koncerna, koristeći za to tvrtku “All Iberian”, registriranu u inozemstvu. Berlusconi je tvrdio da spomenuta tvrtka nije u njegovu vlasništvu, ali je sud ustvrdio da je lagao. Osuđen je zbog ilegalnog financiranja političke stranke. Kao većina procesa koji će se kasnije voditi protiv Berlusconija, i ovaj će se razvući od nemila do nedraga. Kad dođe na vlast, Berlusconijeva većina će elegantno izmijeniti zakone, tako da će dio pasti u zastaru a dio više neće biti kazneno djelo!

Nastavlja se…

Piše: Lucija Kapural

Komentari