Kanibal iz Rottenburga: Pojeo je ljubavnika kako bi ovaj zauvijek ostao s njim!

Dana 21. ožujka 2001. godine, oko devet sati uvečer, dvojica muškaraca sastali su se na željezničkoj postaji u njemačkom gradu Rottenburgu. Do jutra, jedan će biti mrtav, a dijelovi njegova tijela završit će u želucu drugog. Ma koliko bizarno zvučalo, obojica – krvnik i žrtva – napravili su ono o čemu su maštali, ono o čemu su se mjesecima dogovarali. Kako bismo shvatili patologiju ove vrste, potrebno se vratiti nekoliko desetljeća u prošlost, u djetinjstvo čovjeka po imenu Armin Meiwes.

Meiwes je rođen 1961. godine u Essenu, gradu u središtu rudarsko-industrijske regije Ruhr. Znamo li da je odrastao s okrutnom, dominantnom majkom i slabim, kukavičkim ocem, ne čudi podatak da je od malena bio duboko problematičan. Waltrud Meiwes je, naime, sa sadističkim žarom ponižavala supruga i trojicu sinova, no osobitu inspiraciju osjetila bi u prisutnosti najmlađeg djeteta, krhkog i plašljivog Armina. Kad ga nije mlatila kožnim remenom, izlizanim od česte upotrebe, ili šibom koju mu je, u svojoj majčinskoj brižnosti, dopuštala da sam ubere, rugala se njegovom mucanju, nervoznim tikovima i tankim rukama. Osim toga, vječno ju je morao dvoriti, pa mu je prišila nadimak “Minchen”, što na njemačkom znači “sluga”. U rijetkim prilikama kad bi se usudio potražiti zaštitu od oca, siroti Armin suočio se s mješavinom ravnodušnosti i straha za vlastitu stražnjicu. “Bolje ti je da je slušaš i šutke trpiš, poput mene. Znaš i sam kakva je”, bio je “mudar” očinski savjet. Ono malo sigurnosti koju mu je ulijevao slabić od oca rasplinulo se nekoliko dana nakon dječakova osmog rođendana. Sit poniženja, pater familias “digao je sidro” i napustio obitelj. Za sinove nikad više neće pitati.

Prepušten na milost i nemilost psihički poremećenoj majci, Armin se sve više počeo povlačiti u svijet mašte. Bolno osamljen, željan podrške, počeo se “družiti” s imaginarnim prijateljem kojem je nadjenuo ime Franky. On je bio sve što dječakov otac nije bio: snažan, hrabar i prkosan. Kako je i sam htio steći te osobine, nužne za opstanak u domu Meiwes, dječak je fantazirao o tome da pojede svoga izmišljenog prijatelja. Jednom kad se ideja o kanibalizmu, makar fiktivnom, nastanila u njegovom umu, više ga nije napuštala.

Ubrzo je počeo razmišljati o konzumaciji mesa stvarnih dječaka, svojih školskih kolega. Ovi, dakako, nisu mogli ni naslutiti kakve se misli vrzmaju u glavi šutljivog učenika, no jedno im je bilo jasno – riječ je o čudaku kojeg je pametnije izbjegavati. Sve da se Armin i htio sprijateljiti s nekim od vršnjaka, to mu zbog majke ne bilo moguće. Kontrolirala je svaki segment njegova života, inzistirajući da se nakon nastave odmah vrati kući. Kad je krenuo u gimnaziju, pratila ga je na onih nekoliko spojeva koje je uspio dogovoriti, a za vrijeme studija, čekala ga je ispred fakultetske zgrade i dosađivala njegovim profesorima.


Nakon diplome, Meiweis se zaposlio kao računalni tehničar. Premda je imao dovoljno novca da započne samostalan život, za to psihički nije bio sposoban. Umjesto u podstanarski stan, o čemu je razmišljao “čak” dva dana, uselio se u majčin novi dom, golemu trošnu kuću. S više od trideset soba, zavojitim stubištem, prašnjavim tavanom, podovima koji su škripali i kad bi miševi protrčali po njima te neobičnim krovnim ukrasima, ovo zdanje se doimalo poput gotičkog dvorca. Na tome samotnom, sablasnom mjestu, maštarije Armina Meiweisa pretvorit će se u krvavu zbilju.

Kad mu je majka preminula nakon kratke i teške bolesti, 38-godišnji Armin napokon je iskusio slobodu. Bilo je, međutim, prekasno za to da uživa u njenim pozitivnim aspektima. Žene koja ga je godinama sustavno maltretirala više nije bilo ali je, ostavši bez nje, ostao i bez jedinog društva. Na pragu sredovječnosti, sa zakržljalim komunikacijskim sposobnostima i patološkim strahom od okoline, osjećao se osamljenije nego ikad. Potrebu za društvom zadovoljit će ondje gdje i mnogi slični introverti, u bespućima interneta. S vremenom, počeo je komunicirati sa sve više ljudi. Nisu, međutim, razgovarali o poslu, ženama ili nogometu – radilo se o vrlo specijaliziranim stranicama. Onima gdje su misli dijelili oni koji žele jesti ljudsko meso i oni koji žele biti pojedeni.

Meiweis, koji se na chat-roomu predstavljao imenom svoga imaginarnog prijatelja iz djetinjstva, Frankyja, točno je znao što želi na tanjuru. U obzir su, naime, dolazili isključivo visoki, vitki, obrazovani muškarci mlađi od četrdeset godina, dakako, oni koji žele biti pojedeni. Na tome je osobito inzistirao – kao što je često ponavljao, nije bio nasilan čovjek! Tom opisu savršeno je odgvovarao Bernd Jürgen Brandes, inženjer iz Berlina. Kanibal i njegova dragovoljna žrtva dopisivali su se mjesecima. Prepiska je sama po sebi bila morbidna, a povremene šaljive opaske činile su je upravo opscenom. “Više nećeš morati kupovati meso, imat ćeš ga u izobiju!”; “Savjetujem ti da moju lubanju upotrijebiš kao pepeljaru, to bi bio zgodan detalj”; “Govorili su mi da sam sladak, no ja sam zapravo oduvijek htio biti slastan”, neke su od poruka koje je Brandes poslao Meiweisu.

Nakon već spomenutog susreta na željezničkoj stanici, dvojica muškaraca otputila su se u trošni dom koji je Meiweis naslijedio od majke, uzbuđeni zbog onoga što će uslijediti. Kao dobar domaćin, Meiweis je prijatelja poveo u razgledanje kuće, ponudio ga čajem i kolačićima, a potom su nježno vodili ljubav. Tada je kucnuo trenutak da ostvare svoje bolesne želje. Gost je, veselo se smiješeći, dvadesetak tableta za spavanje zalio bocom rakije, a domaćin je upalio kameru i postavio je na stol za kojim su sjedili i pričali o skorašnjoj gozbi. Kako Brand nije gubio svijest očekivanom brzinom, dogovorili su se da će obojica kušati njegovo meso. Meiweis je dograbio mesarski nož te odrezao penis svoga prijatelja, a potom su luđaci konzumirali krvavi ud, mariniran u češnjaku. Kanibal je potom odnio dragog gosta u kadu te ga strpljivo gladio po glavi dok je ovaj krvario. Kako se proces umiranja oduljio, na koncu je uzeo nož koji je ranije upotrijebio za kastraciju i zario ga u Brandov vrat. Komade njegova tijela kasnije je pedantno raskomadao i pohranio u škrinju. Baš kao što je žrtva predvidjela, “ljudetina” je kanibalu trajala mjesecima.

Kad su se zalihe počele bližiti kraju, Meiweis je odlučio potražuti novu žrtvu na internetu. Na svoju žalost, mladić koji mu se javio ondje je zalutao iz šale pa je, shvativši da ima posla sa stvarnim ubojicom, pozvao policiju. Kako su psihijatri zaključuili da je bio ubrojiv u trenutku počinjenja zločina, kanibal je osuđen na doživotnu robiju. “Žao mi je što sam ga ubio ali sam sretan što će zauvijek ostati sa mnom, ostati u meni”, rečenica je koju je izgovorio prije izricanja kazne.

Piše: Lucija Kapural

Komentari