Bonvivan i patnik, produhovljen čovjek i glavna mušterija pariških kurvi, Henri de Toulouse-Lautrec (1864. – 1901.) bio je jedna od najistaknutijih ikona tzv. “la belle époque”. Veliki slikar patuljastog rasta, čovjek plemićkog podrijetla koji je dobar dio života proveo u bijedi, slovio je za nenadmašna kritičara pariškoga noćnog života, a njegova platna kasnije su nadahnula Picassa, Matissea i foviste. Bogalj od djetinjstva, zakržljalih nogu zbog pada s konja, iz svog atelijera na Monmartreu pedantno je bilježio prizore iz života polusvijeta, kabareta i kavana, često lascivna i erotskoga sadržaja. Premda mu je sudbina zadala brojne udarce, bio je poznat po smislu za humor, a njegove često neslane psine mnoge su suvremenike dovele u nevolju.
Jedna od slikarevih žrtava bio je postariji imućni Parižanin, koji je kod njega naručio portret. Kad je djelo bilo dovršeno, naručitelj ga je odbio preuzeti: supruga, jezičava rospija škrta poput Škota ili Bračana iz viceva, lovaša je uvjerila da mu portret nimalo ne nalikuje te mu je zabranila da za njega “pljune” markar i novčića. Toulouse-Lautrec, koji je u to vrijeme bio u dugovima do grla, bio je bijesan kao ris kad je shvatio da će mu džepovi i dalje ostati prazni. Umjesto da nezahvalnog klijenta odalami po nosu, kao što je isprva planirao, odlučio ga je naučiti pameti. Portretu je dodao par impresivnih rogova te ga, tako dotjeranog, objesio na zid jedne od popularnijih pariških gostionica. Doznavši za to, naručitelj je problijedio kao krpa. Pohitao je u slikarev atelijer te mu, sav smjeran i pun isprika, ponudio prvotno dogovoreni iznos, želeći da se njegov ponižavajući portret što prije makne od pogleda gostiju. Zlobno se nacerivši, bradati bogalj mu je odbrusio: “Ne dolazi u obzir! S rogovima slika vrijedi dvostruko više!”. Ne želeći da ga pola grada zafrkava kako mu ženica nabija rogove, čovjek je samo uzdahnuo i platio dupli iznos.
Piše: Lucija Kapural
