Nekada je poznavanje bilja i njegova djelovanja pripadalo općem znanju. Bilo je važno znati kako djeluje koja biljka i za što se može upotrijebiti – za hranu, za lijek, za otrov ili za halucinacije.
Jedna od najstarijih i najotrovnijih biljaka svakako je velebilje i povezuje se s mnoštvom priča i mitova. Njezin latinski naziv je atropa belladonna. Atropa je ime roda biljke i potječe od imena grčke boginje Atrope. Ona je bila jedna od tri božice sudbine, nazivane Moire. Upravo je Atropa odlučivala kada će prerezati nit nečijeg života. Ima smisla, ako znamo da samo desetak plodova može uzrokovati smrt. Naziv belladonna potječe od neobičnog običaja u renesansnoj Italiji. Ljudi su bili svjesni da velike oči i proširene zjenice podvjesno pozitivno utječu na sugovornika. Stoga su žene kapale sok velebilja kako bi im se proširile zjenice i time izgledale privlačnije. Naravno, one su zbog toga slabije vidjele, pa je izbor partnera za njih loše prošao. Od čestog ponavljanja ovog postupka nastupila su i trajna oštećenja.
Povijest korištenja velebilja seže mnogo dalje. Pretpostavlja se da su lovci prije 10 000 – 20 000 godina koristili velebilje za otrovne strelice. U starom vijeku ratnici su trovali vino protivnika kako bi ih drogirali ili ubili. Rimljani su velebilje trošili kao anestetik za operacije. Male količine imaju upojno i halucinogeno djelovanje. Zna se da su stari Grci stavljali bobice u alkohol kako bi pojačali njegovo djelovanje. Takvo se vino upotrebljavalo kao afrodizijak, pogotovo na bakanalijama.
Godine 1035. velebilje je presudilo u ratu između Škotske, pod vodstvom Duncana I., i norveškog kralja Svena Knuta. Škoti su uništili skandinavsku vojsku nakon što su zatrovali hranu velebiljem. Osim za nečasno ratovanje, velebilje se u narodnoj medicini upotrebljavalo kao sredstvo za smirivanje grčeva i astme. U 19. stoljeću ekstrakt korijena i listova primjenjivao se protiv žutice, edema, hripavca, živčanih bolesti, šarlaha i epilepsije. Često se upotrebljavao za prekid neželjene trudnoće. Na dvorovima su vladari često imali osobu koja bi kušala hranu i piće prije njih, kako bi se uvjerili da nije otrovana. Stoga su ubojice navikavali organizam na otrov velebilja unoseći male količine. Kad bi se zaposlili kao kušači, popili bi otrovano vino bez posljedica, a vladar bi umro.
U mračnom srednjem vijeku velebilje se povezuje s vješticama. Vjerovalo se da vještice izrađuju mast od velebilja, crne bunike i mandragore. Time bi premazale tijelo kako bi lakše i brže letjele na vještičja sijela. No, i voditelji istraga strašnih inkvizicijskih postupaka upotrebljavali su velebilje kako izazvali halucinacije i priznanje da su optuženici Vražji podanici. Budući da bobice i listovi imaju opojno djelovanje, ljudi su ih sušili i pušili. Znalo se da su za halucinacije dovoljne male količine crnih bobica veličine višnje može uzrokovati ludilo. Stoga ne čudi njemački naziv za velebilje – Tollkirsche – što bi se moglo prevesti kao višnja ludila.
Danas se iz velebilja izdvaja kemijski spoj atropin koji uzrokuje opuštanje glatkih mišića u organizmu. Kod nas je velebilje dosta rasprostranjena biljka u gorskim i planinskim predjelima.
Piše: Marsela Alić
