Tumačenje snova nije Freudov “izum”. Arheološki nalazi svjedoče, naime, o tome da su već drevni Egipćani poznavali snove koje moderna psihoanalitička teorija naziva arhetipskim, poput onih o rađanju, smrti, majčinoj utrobi i sramu zbog golotinje. Postojala je, međutim, razlika u pristupu: dok suvremena analiza iz snova izvodi zaključke o čovjekovu duševnom ustrojstvu, staroegipatski interpreti – nerijetko pripadnici svećenstva – iz njih su proricali budućnost.
Ondje, gdje je opstanak ovisio o rastu i opadanju jedne rijeke, gdje ljudi nisu živjeli iz dana u dan već okrenuti vjčnosti, kojoj su bila posvećena sva umijeća – od umatanja mumija do gradnje piramida – noćna proročanstva imala su golemu važnost. Posljedica takvog svjetonazora bile su sanjarice, od kojih najstarija pronađena datira iz dvanaestog stoljeća prije Krista.
Osobita važnost pridavala se snovima faraona, apsolutnih vladara koji su poistovjećivani s bogom Horusom: ono što bi im se ukazivalo noću, kad bi zaklopili oči, imalo je državni značaj. Drugim riječima, san i visoka politika bili su najtješnje povezani. Postojali su i priručnici za tzv. “male ljude”, poput glasovite “Hijeratske sanjarice”.
Premda su egiptolozi imali problema s odgonetanjem nečitkih hijeroglifa, ispisanih na potamnjelim papirusovim smotcima, nekoliko snova iz tog djela ostalo je zabilježeno. Primjerice, san o žvakanju lotosova lišća interpretira se kao sretan događaj u bliskoj budućnosti, baš kao i onaj o snošaju s vlastitom sestom (!), dok se san o nošenju mokre odjeće tumači zlom kobi koja čeka sanjača i njegove bližnje.
Piše: Lucija Kapural
