Kako se smijati u lice smrti: Najpoznatija zbirka novela u povijesti nastala je u jeku epidemije kuge!

Giovanni Boccaccio  (1313. – 1375.), plod izvanbračne veze francuske plemkinje i trgovca iz Toscane, potratio je šest godina života neuspješno pokušavajući slijediti očeve stope, te još toliko na studiju kanonskog prava, koji ga nije zanimao. Gorko razočaranje za Boccaccija starijeg pokazalo se kao neprocjenjiv dobitak za svjetsku književnost – nakon nekoliko alegorijskih poema i ekloga, nesuđeni trgovac počeo je raditi na svome kapitalnom djelu, zbirki novela “Dekameron”, koju je dovršio pet godina kasnije. Tim literarnim biserom utemeljio je talijansku prozu na narodnom jeziku te stvorio novelu kao umjetničku vrstu. Nije morao moliti Muze za inspiraciju: te 1348. godine, kuga je poharala njegovu Firencu, a stravična pošast postala je okosnica djela koje je snažno najavilo težnje renesansnog čovjeka. Oslobođene srednjovjekovna moralizatorskog balasta i prestrašenog pogleda u nebesa, te novele izražavaju individualan doživljaj smisla – i besmisla – ljudskog postojanja. Sam naslov otkriva strukturu djela. Riječ je o talijaniziranom obliku grčkih riječi “deka” i “hemeron”, što znači “deset dana” – knjiga se sastoji od stotinu novela, koje kroz deset dana pripovijeda sedam djevojaka i trojica mladića kako bi prikratili vrijeme u egzilu. Grupica je, naime, pobjegla iz okuženoga grada te se sklonila u raskošnu vilu u okolici.

Kroz njihovu naraciju, ogleda se humanistički svjetonazor autora. Na duhovit način, Boccaccio staje u obranu svega ljudskog i neizvještačenog: artizam, individualizam i hedonizam dolaze na mjesto licemjerja i lažnog morala. U tradiciji pučke komedije, koristi eros da pokaže duhovnu impotenciju viših društvenih slojeva. Bez krzmanja prikazuje fizičku ljubav u njenoj prirodnosti, što je u ono vrijeme bilo neprispodobivo s “visokom” književnošću, mada mu jezik nikad ne prelazi u vulgarnost. Škakljive scene skicirane su tako da se svaki detalj može zamisliti, ali se ta kreativnost prepušta mašti čitatelja. Primjerice, priču o mužu koji ženina ljubavnika poziva da im se pridruži u bračnoj postelji pisac dovršava duhovitom rečenicom “Što je poslije večere Pietro napravio da svo troje budu zadovoljni, to sam zaboravio”. Sloboda je nespojiva sa strahom – upravo to je najvažnija poruka “Dekamerona”. Kuga praznovjerja, predrasuda, vjerske zatucanosti, društvene nejednakosti i ljudske gluposti ne pobjeđuje se strahom, nego zvonkim i nesputanim smijehom. Mnogi veliki pisci, poput Chaucera, Shakespearea i Cervantesa, “posuđivali” su od “Dekamerona”, a devet novela iz zbirke na velikom platnu je 1971. oživio Pier Paolo Pasolini, Boccacciov duhovni brat.

Piše: Lucija Kapural

Komentari