Kako različite religije zamišljaju pakao?

Ako u njega ulazite, valja vam napustiti svaku nadu. Vrijeme je, naime, da platite za svoje grijehe, preciznije, da za njih plaćate zauvijek: svojim postupcima rezervirali ste vječni boravak na mjestu gdje vas čeka “plač i škrgut zubi”, u društvu najgorih od najgorih. Govorimo, dakako, o konceptu koji poznaje većina religija – o paklu. Opisi muka za nespašene u pravilu su znatno maštovitiji nego oni rajskih naslada koje čekaju pravednike – u paklu mediteranskoga kulturnoga kruga otpisane duše u čeka vječna vatra, dok u paklu Eskima i sibirskih naroda, predvidljivo, vlada vječita studen. Za vas smo odabrali neke od najslikovitijih predodžbi paklenih muka!

Kuća laži

Prema zoroastrizmu, duše nakon smrti čeka šetnja dugačkim i uskim mostom koji čuvaju četverooki psi iskeženih gubica. U slučaju da zla djela koja je pokojnik počinio za života prevagnu nad onima dobrim, most se okreće naopačke, istresajući dušu u duboku jamu ispunjenu demonima. Ako je riječ o uistinu opakom pokojniku, po njegovu dušu osobno će doći Vizaresh, šef svih demona, te je odvući u pakao odnosno Kuću laži. Riječ je o mjestu zastrašujuće prljavštine i smrada, na kojem se dušama poslužuju fekalije i trulo meso, a revni demoni, koji ne znaju za slobodan vikend, muče ih kroz čitavu vječnost.

Vječna dosada


Tuonela, kraljevstvo mrtvih u pretkršćanskome finskom vjerovanju, za jedan pakao je relativno podnošljivo mjesto. U stvari se radi o nešto depresivnijoj inačici života na zemlji: umjesto fizičkih muka, duše koje se nakon smrti usidre obalama rijeke Tuoni čeka vječnost ispunjena dosadom, samoćom i nedostatkom nade. Do njihovog odredišta ih vodi stari lađar, pandan Haronu u grčkoj mitologiji, a povremeno čak smiju primati posjete živih. Posebnost ovog pakla jest to što u njemu završavaju svi, i dobri i zli, pa moralna pouka u potpunosti izostaje. U finskom kršćanstvu također se koristi termin Tuonela, ali je on zamišljen kao svojevrsna čekaonica u kojoj duše provode vrijeme do Posljednjeg suda.

Brojanje dlaka

Naraka, pakao koji spominju određene grane hinduizma, džainizma i budizma, mjesto je gdje duša plaća karmičke dugove. Mučenje odnosno “pročišćenje” ne traje, istinabog, vječno već “samo” tisućama godina, ali je tolikog intenziteta da bi posramilo i srednjovjekovne inkvizitore. Tu su, primjerice, zabavne aktivnosti poput pentranja na stablo koje će vam oguliti kožu trnjem oštrim poput sablje ili dvoboja s gigantskom zmijom koja vas ima namjeru progutati, probaviti i ispljunuti te ponavljati taj tretman dok se ne umori. AKo ste pak, nadajbože, za života jeli životinje, čeka vas brćkanje u vrelom ulju, čije trajanje se određuje brojem dlaka na svakoj životinju koju ste pojeli! Militantni vegani, uvjereni smo, smatraju da bolje niste ni zaslužili.

Crne niti

U tibetanskom budizmu, tzv. Pakao crnih niti rezerviran je za klevetnike, nepopravljive lažljivce i ljude koji loše postupaju prema roditeljima. Grešnici se označavaju crnim crtama, po kojima ih demoni režu užarenim pilama. Ako je osoba zgriješila na drugi način, za nju postoji još šesnaest vrsta pakla – osam hladnih i osam vrelih!

Šuma sječiva i Planina vatre

U Diyuu, drevnoj kineskoj inačici pakla, postoji stupnjevanje patnje ovisno o težini grijeha: Odaja čupanja jezika, Šuma sječiva, Dvorana žeravica, Planina vatre, Brdo leda, Jezero krvi i Jama komadanja samo su neke od spomenutih razina, a njihovi nazivi prilično jasno kazuju kakav tretman čeka nestašne duše. Posebno neugodna činjenica jest to što, čak i nakon smrti, duša može ponovno umrijeti te se iznova rađati u paklu. Ipak, nije sve tako crno – umrli mogu pregovarati sa sucem oko možebitne blaže kazne ili čak oprosta.

Svi ste dobrodošli!

Irkalla, podzemni svijet iz babilonske mitologije, opisana je kao mračna pustopoljina na kojoj svatko jede i pije samo prašinu, pod budnim okom stražara i kroz čitavu vječnost. Ne zvuči tako strašno, zar ne? Srećom, postoji uzbudljiv twist: u babilonski pakao ide svatko, bio on serijski ubojica ili utjelovljenje dobrote. Irkallu su mogli izbjeći samo iznimni junaci, ali su se ti mogli nabrojati na prste jedne ruke.

Zagrobni život na vagi

Mnogi drevni narodi prakticirali su mumificiranje kao način ulaska u zagrobni život. Najproduktivniji ali i najsofisticiraniji po tom pitanju bili su stari Egipćani. Vjerovali su kako će doći smak svijeta, odnosno trenutak u kojem će sve duše krenuti prema carstvu mrtvih Duatu. Za to putovanje bilo je važno sačuvati dušu, ali i tijelo. Potonje se činilo mumificiranjem: prije nego što bi se tijelo natrljalo balzamom koji sprečava raspadanje i omotalo platnom, iz njega su se odstranjivali unutrašnji organi – osim srca. Zašto je srce moralo ostati u tijelu? Kako bi ga pokojnik, stigavši u Duat, predao na vagu pred sudom, koji odlučuje radi li se o pravedniku dostojnom vječnog života ili pak o gadu spremnom za vječne muke. Za vaganje je bio zadužen Anubis, sin boga mrtvih Ozirisa. Ako bi se pokazalo da je pokojnikovo srce teže od pera, dakle zlo, nesretnika bi progutala zvijer Ammut, hibrid vodenkonja, krokodila i leoparda, u čijem bi želucu zauvijek patio.

Utopio si se? Blago tebi!

Azteci su vjerovali da mrtve, prije nego što stignu na konačno odredište, čeka četverogodišnje putovanje puno izazova. Neki od tih izazova su planine koje se sudaraju jedna s drugom, kako bi zgnječile neoprezna putnika-namjernika, vjetar koji naokolo razbacuje noževe te rijeka krvi puna gladnih jaguara. Premda neugodno, putovanje se doima poput šetnje parkom u usporedbi s konačnim ciljem – Mictlanom. Poput Danteovog, ovaj pakao ima devet krugova, jedan gori o drugog. Mjestom prepunim šišmiša i paukova upravlja bog podzemlja Mictlantecuhtli, kostur koji nosi ogrlicu od ljudskih očiju. Slično kao u slučaju Irkalle, u Mictlan ne dolaze samo grešnici, nego više-manje sve duše umrlih. Iznimka su ratnici koji su poginuli na bojnom polju, žene umrle pri porođaju, te svi oni koji su skončali utopivši se. Potonje čeka smještaj u raju kojim upravlja bog kiše Tlalocan.

Piše: Lucija Kapural

Komentari