Kako poroditi istinu: Anegdote iz Sokratova života

Grčki filozof Sokrat (469. prije Krista – 399. prije Krista) i danas slovi za jednog od najumnijih ljudi koji su ikad koračali našim planetom – unatoč činjenici da iza sebe nije ostavio niti jedan spis. Smatrao je, naime, da knjiga šuti ako je što pitamo, pa sve što znamo o njemu dolazi iz pera njegovih učenika, u prvom redu Platona i Ksenofonta. Umjesto u prašnjavoj biblioteci, vrijeme je provodio na atenskoj agori, pokušavajući “preodgojiti” sugrađane. Njegova metoda, poznata kao majeutika (“primaljska vještina”), sastojala se od postavljanja beskonačnog niza pitanja sugovornicima, s ciljem da se iz njih “izvuče” istina – baš kao što primalja izvlači dijete iz majke. Drugo i nije radio nego pitao, prekoravao, nagovarao, poput obada dodijavajući Atenjanima – sve u želji da ljudima pomogne u samoosvješćivanju te ih učini plemenitijima i boljima. “Znam da ništa ne znam” njegova je najpoznatija izreka. U tome prividnom paradoksu, sadržano je temeljno načelo Sokratove metode razgovora – osvješćivanje neznanja kao prvi stupanj znanja. Za vas smo odabrali nekoliko zanimljivih anegdota o čovjeku koji je svojim filozofskim djelom, životom i junačkom smrću postao jedna od paradigmatskih ličnosti suvremene civilizacije!

Triput filtrirano

Dok je stajao na trgu, Sokratu priđe neki znanac. “Moram ti ispričati što sam čuo o tvome bliskom prijatelju!”, obrati  se mladić filozofu, željan dobre trač-partije. Sokrat podigne ruku: “Pričekaj trenutak! Prije nego što mi je izložiš, tvoja priča mora proći mali test. Zove se trostruki filter za ogovaranje!”. Zbunjen, momak je htio doznati o čemu je riječ. “Stvar je jednostavna! Prvi filter je istina. Dakle, jesi li apsolutno siguran da je ono što mi najmeravaš ispričati istina?”, započne ispitivanje mudrac. “Pa, ne baš, zapravo sam tek čuo o tome…”, počne zamuckivati objekt primaljske metode. “U redu”, prekine ga Sokrat. “Doznali smo da ne znaš je li priča istinita. Sad ćemo je provući kroz drugi filter, onaj dobrote. Dakle, je li to što si mi htio ispričati o mom prijatelju nešto dobro?”. Mladić odmahne glavom: “Ne, naprotiv, ali htio sam…”. Sokrat ga opt prekine. “Dakle, želiš mi reći nešto loše o njemu ali nisi siguran da je to istina… U redu, provucimo sad tvoju priču kroz filter korisnosti. Hoće li to što mi želiš ispričati o mom prijatelju biti korisno za mene?”, upitao je Sokrat, a njegov sugovornik je šutke odmahnuo glavom. “Pa, ako mi želiš ispričati nešto što možda nije istinito, a sigurno nije dobro ni korisno, zašto bih ja to uopće želio čuti?”, zaključio je filozof.

Rupa taštine


Jedan od Sokratovih učenika, Antisten, osnovao je tzv. kiničku školu. Zalagao se jednostavan život u skladu s prirodom, smatrajući da se sreća postiže sustezanjem od potreba, samodostatnošću i samosvladavanjem. Premda se taj nauk nije mnogo razlikovao od onoga Sokratovog, Antistenovo inzistiranje na izvanjskoj prezentaciji svojih svjetonazora njegov bivši učitelj je gledao s prezirom. Sokrata je napose živcirala činjenica da Antisten hoda svijetom u poderanom ogrtaću, signalizirajućoi svima kako je odbacio sve postojeće društvene konvencije. Kad su se sreli na agori, Sokrat ga upita: “Zar ne vidiš da iz rupa tvog ogrtača viri taština?”.

Prednosti lošeg braka

Jednog dana, Sokratu se obrati jedan od učenika, tražeći savjet – treba li se oženiti ili ne? “Oženi se u svakom slučaju!”, kao iz topa će Sokrat. “Ako dobiješ dobru ženu bit ćeš sretan. Ako pak ne dobiješ dobru ženu, morat ćeš postati filozof, a to je dobro za svakog čovjeka!”. Drugom prilikom, učenik je od njega tražio recept protiv ljubavi na prvi pogled. “Recept je jednostavan”, odvrati Sokrat. “Dotičnu osobu treba pogledati i drugi put!”. Mudrac nije govorio uopćeno – njegova žena Ksantipa bila je na glasu kao naporna, svadljiva rospija. Kad ga je jednom, po običaju, napala zbog navade da dangubi po trgovima i ulicama dok ona rinta po kući, Sokrat je samo šutio. Kad je konačno zastala da bi došla do zraka, mirno se zaputio ka izlaznim vratima. Bijesna ubog izostanka reakcije, Kasntipa je na nevaljala muža s prozora izlila krčag vode. Sokrat je mirno obrisao lice te rekao: “Znao sam da će, poslije žestoke grmljavine, stići prolom oblaka”.

Zar bi htjela da sam kriv?

Okupivši oko sebe atensku intelektualnu elitu, Sokrat, ideolog “duhovne aristokracije”, došao je u sukob s vladajućom demokracijom. Godine 399. prije Krista, optužen je da “izmišlja nove bogove i kvari atensku mladež”. Tvrdoglav kao uvijek, pred sudom je odbio opovrgnuti svoje teze, pa je osuđen na smrt. Sokratov kraj označio je trijumf njegove dosljedne misaonosti i etičnosti. Premda su mu prijatelji omogućili bijeg, iz poštovanja prema zakonima ostao je u zatvoru te mirno ispio kukutu, otrov koji ga je usmrtio. Povijest pamti jednu anegdoru iz njegova uzništva. Ksantipa ga je, priča se, posjetila u samici, naričući zbog činjenice da njen muž mora umrijeti nedužan. Sokrat je prekine: “Luda ženo, želiš li možda da umrem kriv?!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari