Kako je stvoren lik Djeda Božićnjaka i kakve veze s njim ima “Coca-Cola”?

Poput lopova, šulja se u gluho doba noći, noseći vreću na leđima. Specijalnost su mu provale u stanove usnulih pravednika, a puzanje kroz dimnjake njegov je modus operandi. Ne, nije riječ o okorjelom razbojniku: vreća je puna poklona za dragu dječicu. Tko je ovaj misteriozni noćni posjetitelj? Talijani ga ovu Babbo Natale, Mađari Mikulás, Rusi Ded Moroz, Nijemci Weihnachtsmann ili Nikolaus, Bugari Dyado Koleda, Finci Joulupukki a Amerikanci Santa Claus, Saint Nicholas, Father Christmas ili Kris Kringle. Kod nas se vode žestoki prijepori oko njegovog imena – Djed Mraz zvuči pomalo socijalistički, a Djed Božićnjak nekako “novokomponirano”. Odakle takva zbrka s imenima? Koje je nacionalnosti taj simpatični djedica? Kako su trgovine diljem Lijepe Naše već sada prepune božićnih ukrasa, odlučili smo napisati riječ-dvije o bradonji u crvenom koji je postao simbol predstojećeg blagdana!

Premda moderna verzija priče o Božićnjaku kao domovinu altruističnog darovatelja navodi Sjeverni pol, njegovo zbiljsko mjesto rođenja treba tražiti malo bliže – u Nizozemskoj, preciznije u tamošnjem folkloru. Pretpostavlja se da je Djed Božićnjak sličan onome kakvog danas poznajemo stvoren u nizozemskoj narodnoj bajci, a temelji se na historijskoj figuri Svetog Nikole, biskupa iz Myre u Maloj Aziji (4. stoljeće). Svetac je posvetio život pomaganju siromašnima, a o njegovim dobročinstvima raspredaju se brojne legende.

Jedna od njih govori o čovjeku koji je upao u financijski škripac, pa nije imao novca za miraz trima pristalim kćerima udavačama. Shvativši da im je sudba kleta namijenila ulogu usidjelica, poduzetne cure odlučile su se okušati u prostituciji. Nikola im, međutim, nije dopustio da obijaju pločnike – opskrbio ih je zlatom, čime im je omogućio da se udaju i postanu poštene žene. Sačuvavši njihovu krepost, spasio ih je od vatre paklene, koja bi ih zacijelo čekala da su se bacile na izučavanje najstarijeg zanata. Zbog toga se Nikola često prikazuje s tri vreće zlatnika – ponekad tri kugle ili jabuke – i otuda veza s darivanjem.

Druga priča nešto je krvoločnija: opaki gostioničar mučki je ubio troje djece, kako bi njihovo meso ispekao na naglo i servirao ga gostima. Budući da ih je svetac oživio, u narodnoj svijesti ostala je njegova povezanost s djecom.


Treća legenda smješta ga na uzburkano more. Upregnuvši svoje “supermoći”, dobri Nikola spasio je putnike od sigurne smrti, što mu je priskrbilo titulu zaštitnika putnika i mornara. Sveti Nikola slavi se 6. prosinca, a na slikama je prikazivan u biskupskoj odori, sa zakrivljenim štapom i mitrom.

Ove su priče poslužile kao inspiracija za stvaranje mitske figure Sinterklaasa, preteče Djeda Božićnjaka. Mnogi elementi modernog djedice ovdje su već prisutni – darivanje dječice, brada te crvena oprava, inspirirana biskupskim ruhom. U njegovoj plemenitoj misiji pomažu mu crni robovi (!), a svi imaju isto ime: Crni Petar. Njihov je zadatak mlatiti zločestu djecu dugačkim štapom ili ih strpati u vreću i odnijeti u nepoznatom smjeru. Kako je ovaj element priče zvučao pomalo rasistički, robovi će kasnije biti zamijenjeni jelenima. A za zbrku s imenima krivi su Englezi – pogrešnim izgovaranjem imena Sinterklaas (Sveti Nikola), djedica postaje Santa Claus (Sveti Klaus).

Pored Svetog Nikole, Europa je kroz povijest poznavala i druge nositelje poklona. Njemačku djecu je darivao Christkind, mali Isus. Pomagač mu je bio Weihnachtsmann, a protivnik zli Knecht Ruprecht, Pelzebock ili Krampus. Ova inačica Božićnjaka nije imala ljudsko obličje – prikazivali su ga kao trola, gnoma, patuljka ili vilenjaka, a umjesto crveno-bijelog odijela nosio je vučju kožu i medvjeđe krzno.

U Francuskoj djecu daruje Pére Noel; u Engleskoj Father Christmas, koji se prikazuje s božikovinom, bršljanom i imelom; Talijani imaju La Befanu, dobru vješticu, a Finci Joulupukkija, koji je najsličniji danas raširenom liku bradonje u crveno-bijelom kompletiću, zbog čega ga nazivaju “pravim Djedom Božićnjakom”.

Američko poimanje Djeda Božićnjaka počiva na nizozemskom Sinterklaasu. Početkom devetnaestog stoljeća, Washington Irving ga je u stripu “Povijest New Yorka” nacrtao kao bucmasta, veselog Nizozemca. Pod imenom Santa Claus prvi put se pojavio u jeku građanskog rata, 3. siječnja 1863. godine: u novinama “Harper’s Weekly”, ilustrator Thomas Nast prikazao ga je kao nasmiješenog bradonju odjevenog u sjevernjačku zastavu, koji dijeli poklone djeci i vojnicima. U pozadini se vidio natpis: “Welcome Santa Claus”. Na sličan je način opisan u pjesmi Clementa Clarka Moorea “A Visit From St. Nicolas” iz 1822. godine.

Ova pjesma značajna je za stvaranje lika Djeda Božićnjaka kakav danas poznajemo – u crvenom odijelu s bijelim krznom, s velikim trbuhom, širokim licem, dugom bijelom bradom te crvenim nosom kao u okorjelog alkoholičara. Rođen je 1931. godine, autor mu je Haddon Sundblom, ilustrator švedskog podrijetla, a naručitelj – “Coca-Cola”. Kako bi udovoljio poslodavcima, Sundblom ga je obukao u zaštitne boje njihova logotipa, malo bijele i mnogo crvene i – zvijezda je rođena!

U komercijalnom smislu, Drugi svjetski rat pogodovao je “Coca-Coli”. Pod geslom “Gdje god je američki vojnik, tu je jeftina boca Coca-Cole”, nezdravi napitak se poput kuge širio svijetom, a s njim i reklamni lik nazvan Santa Nicolas. Nakon rata, u komunističkom Sovjetskom Savezu prepoznali su zgodnu priliku za zatiranje religioznog lika Svetog Nikole: zamijenili su ga “neutralnim” Djedom Mrazom. Uniformu darivatelja djece nisu mijenjali – naposljetku, bila je crvena!

Piše: Lucija Kapural

Komentari