Premda je odrastao u imućnoj i uglednoj obitelji, Ted Turner imao je teško djetinjstvo. Osamljen i nevoljen, borio se za mrvice pažnje oca Roberta Edwarda, vlasnika uspješne tvrtke za iznajmljivanje jumbo plakata i agresivca koji je sinu batinama usađivao želju za uspjehom. Ako bi mališan zaplakao, kazna se udvostručivala, pa je Ted vrlo rano shvatio da je mudrije ne pokazivati osjećaje. Kad mu je bilo trinaest godina, otac ga je zaposlio u svojoj tvrtki, i to na puno radno vrijeme: plaća mu je bila pedeset dolara tjedno, a polovicu iznosa morao je davati roditeljima za stan i hranu. Kad je upisao studij klasične književnosti na prestižnom Sveučilištu Brown, pucao je od ponosa. Umjesto pohvalama, tatica ga je zasuo pogrdama. “Jesi li mogao odabrati beskorisniji faks? Povraća mi se od tvoje gluposti!” izgrdio ga je, nakon čega se momak prebacio na studij ekonomije. Do diplome nije stigao: izbačen je s fakulteta kad se otkrilo da je u studentski dom “prošvercao” neku curu. Nakon toga je nastavio raditi u očevoj tvrtki, a premda ga je ovaj ponižavao na svakom koraku, Ted se pokazao iznimno darovitim za biznis. Turner stariji u međuvremenu se odao alkoholu, te sve dublje tonuo u depresiju. Nakon što je izvršio suicid, Ted je, prvi put u životu, okusio dašak slobode. Umjesto da proda podružnicu te u dobi od dvadeset četiri postane milijunaš, odabrao je teži put: pokupovao je sve dionice koje je otac rasprodao te za manje od dvije godine udvostručio profiti tvrtke.
Uskoro se upustio u novi poduhvat: kupio je lokalnu TV postaju, na kojoj je emitirao beskonačne reprize crno-bijelih filmova i starih serijala. Nakon što je otkupio prava na prijenos utakmica bejzbolskog kluba “Atlanta Braves”, njegova postaja počela je sjajno zarađivati. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, povukao je poslovni potez koji će imati dalekosežne posljedice: prvi je shvatio potencijale novih telekomunikacijskih satelita pa je kupio prostor na onome moćne elektroničke tvrtke “RCA”. Preimenovavši postaju u “Superstation”, postavio je toranj za emitiranje signala prema satelitu i prodao program lokalnim postajama. Uvijek korak ispred vremena, počeo je postavljati temelje za sljedeći podvig. Upoznat s istraživanjem koje je pokazalo da dvije trećine Amerikanaca televiziju smatra glavnim izvorom informacija, počeo je osmišljavati program koji će se sastojati samo od vijesti. Za razliku od drugih mreža, odlučio ih je prenositi uživo, skupljajući mrežu suradnika diljem Amerike. Tako je, prije četiri desetljeća, rođen “Cable News Network”, skraćeno CNN. Bio je to prvi televizijski kanal u SAD-u s 24-satnim vijestima.
Osprva, velike mreže nisu bile zabrinute zbog konkurencije. Njihovi čelnici smatrali su kako je apsurdno da Turner traži voditelje među studentima novinarstva, često bez ikakva iskustva. No kad je 1. lipnja 1980. CNN započeo s emitiranjem programa iz studija u Atlanti, popraćenim Turnerovom rečenicom “Nećemo se odjavljivati do svršetka svijeta”, shvatili su da je opasan rival stupio na scenu. Štoviše, uvijek je bio korak ispred njih: dok su oni izvještavali što se dogodilo, CNN je, zahvaljujući širokoj mreži dopisnika diljem svijeta i dobroj organizaciji, uživo prenosio zbivanja. Nakon samo nekoliko godina, CNN je postao najmoćniji informativni kanal na svijetu. Dvadeset četiri sata dnevno, kanal je izvještavao sa svjetskih žarišta, pokrivajući epohalne događaje poput atentata na Reagana, Falklandskog rata, lansiranja “Challengera”… Najveći medijski poduhvat mreže bio je način na koji je pratila Zaljevski rat 1991. godine, nakon čega je promovirana kao “nevjerojatno moćan uređaj za oblikovanje percepcije gledatelja”. Program CNN-a danas se može pratiti u 212 država. Premda su strane vlade i organizacije više puta prigovarale mreži zbog promoviranja američkih političkih ciljeva (u Kini je, primjerice, postojala izreka “ne budi kao CNN”, u smislu “ne budi pristran”), moć mreže se ne smanjuje.
Piše: Lucija Kapural
