Kako je otkrivena najveća ostava nacističkog blaga u Njemačkoj?

Većina djece, ali znamo i dobar dio odraslih, sanjari o traženju i pronalasku blaga. Za traženje dragocjenosti nije vam potrebno ništa više od puke želje i volje, dakle, ne morate biti školovani arheolozi, paleontolozi i slični stručnjaci da bi iskopavali blago. No, da li ćete naći ono što tražite ovisi o tome što želite naći, sreći, ali i o drugim čimbenicima pri čemu nije svejedno tražite li blago kao entuzijast ili na to gledate kao poslovni projekt, koji počiva na omjeru uloženog i dobivenog. Ukoliko imate točno definiran cilj, koji je povijesno utemeljen, onda morate u sve to uložiti puno svog truda, novca, i, naravno, znanja.

Dvije Francuskinje

Vratimo se u zadnju godinu rata, kada su Amerikanci nakon žestokih borbi konačno ušli u njemačko rudarsko naselje zvano Merkers. Ovo naselje i danas djeluje kao rudarsko, i možda bi izvan svojih rudarskih potencijala ostalo relativno nepoznato da američki vojnici nisu ovdje susreli dvije Francuskinje. Sada ćete se pitati kakve veze imaju Francuskinje s blagom. Budite strpljivi. Obje su bile prisiljene napustiti Francusku i raditi u Njemačko. Kroz taj rad svjedočile su transportima zlata, dragog kamenja, umjetničkih djela i brojnih drugih dragocjenosti u rudnik. Njihova je priča odmah zagolicala maštu časnika koji su odlučili provjeriti istinitost njihovih tvrdnji. Ove su navode potvrdili i drugi prisilni radnici, kao i jedan britanski zarobljenik koji je u Merkersu i sam istovarao dovezeno zlato. Nakon toga je vojno osoblje uspjelo ući u trag i pomoćniku ravnatelja Nacionalne galerije u Berlinu, koji se brinuo za slike iz rudnika te im je u ovom slučaju mogao ili prije morao pomoći.

Umjetničke slike

Ni u najluđim snovima

Nakon što su Amerikanci krenuli u akciju, spustili su se kroz kalustrofobično okno rudnika za nekih 600 metara. Zahvaljujući pomoći, što dobrovoljnoj, a što prisilnoj, saznali su točnu lokaciju na kojoj se nalazi nacistička ostava. Zapravo da nije bilo takvog sufliranja, teško da bi oni našli ove dragocjenosti jer su se tuneli rudnika protezali u dužini od čak 30 km. Problematičnim su se pokazala sigurnosna ulazna vrata u prostoriju u kojoj se čuvalo blago. Vrata su sa svojom konstrukcijom podsjećala na pomalo komplicirane bankarske sefove. Kako bi riješili problem otvaranja ovih vrata časnici su odmah pozvali vojne inženjere, koji su im omogućili ulazak u ostavu uz malčice eksploziva. Nakon ulaska otkrili su nešto čemu se nisu nadali ni u najluđim snovima. Našli su se u ogromnom prostoru iznimne visine i duljine. Među ovdje pohranjenim dragocjenostima bili su i predmeti koji su dolazili iz koncentracijskih logora, poput zlatnog prstenja i zlatnih zuba kao podsjetnik prljave rabote na kojoj su nacisti stjecali bogatstvo.


Prstenje iz Merkersa

Dolazak samog Dwighta Eisenhowera

Nalaz je bio toliko zapanjujuć da je sam Dwight Eisenhower odlučio vidjeti točno o čemu je riječ. Procjenjuje se da je ispod ovog malog rudarskog mjestašca pronađeno oko 200 tona zlata. Naime, troškovi Njemačke su se tijekom rata gomilali. Za potrebe njemačke ratne industrije nacisti su očajnički trebali zlatne rezerve, koje su onda po principu “snađi se druže” znalački pokrali od brojnih europskih država, Uz to kako zlata nikada dosta dodatno su ga izvlačili iz razno-raznih tvrtki, kao i Židova. Ove su državne rezerve bile smještene u Berlinu, koji je kako se rat bližio kraju postao sve učestalijom metom napada. Upravo je zbog toga došlo do premiještanja ovih rezervi. Odluka je pala na 400 km udaljen Merkers. Možda se pitate zašto su se baš odlučili na rudnik kao mjesto skrivanja. Više je tome razloga, ponajprije  jer su rudnici u svojim dubinama bili sigurni od bombardiranja, nadalje tu su imali puno više prostora od potrebnog za smještanje dragocjenosti. Osim toga, u tunelima su vladali stabilni uvjeti, postojaniji od onih iznad zemlje, i zapravo se takvi uvjeti i danas još uvijek teško osiguravaju u muzejima i galerijama.

Nacistička ostava

 

Mjesto Merkers se smjestilo na dijelu njemačkog teritorija, koji je prema ranije dogovorenoj podijeli terena među saveznicima trebao pripasti Sovjetima. Upravo su zbog toga američke snage gotovo odmah započele mukotrpni proces premještanja nađenog blaga u Frankfurt odnosno na područje koje je prema dogovoru trebalo pripasti američkim snagama. Dragocjenosti iz ove ostave dijelom su vraćene europskim državama i njihovom bankarskom sustavu kao zlatne rezerve,  a sve to kako bi on što prije profunkcionirao dok su dijelom korištene za plaćanje odšteta žrtvama holokausta.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari