Kako je nastala grupa “Bon Jovi”, glam metal senzacija osamdesetih

Duga natapirana kosa, majice psihodeličnih boja, sakoi s jastučićima i traperice toliko uske da zaustavljaju cirkulaciju tvorili su neizostavan imidž na glam metal sceni osamdesetih godina prošlog stoljeća. Među brojnim pobornicima toga osebujnog stila jedan se isticao više od svih: Jon Bon Jovi, mladić koji je baršunastim glasom, mišićavim torzom, anđeoski lijepim licem i nevjerojatnom scenskom karizmom mamio uzdahe obožavateljica. Frontmen grupe “Bon Jovi”, osnovane 1983. godine, tih dana se prisjeća s nostalgijom.

Pravim imenom John Bongiovi, rođen je 1962. u gradiću Perth Amboy u New Jerseyu, u obitelji talijanskih korijena. Majka, cvjećarka i bivša “Playboyeva” zečica, i otac, brijač zaljubljen u glazbu, upoznali su se u vojnoj  bazi, gdje su oboje polazili obuku za marince. Trojicu sinova odgajali su u liberalnom duhu, potičući ih da slijede snove ne obazirući se na okolinu. Još od malih nogu, John je znao da školovanje i obični poslovi nisu za njega. Glazba je bila njegov jedini stvarni interes, njegova strast. Iako je pao gotovo sve predmete u srednjoj školi, roditelji se nisu previše zamarali njegovim bježanjem s nastave, štoviše, mama mu je davala izdašan džeparac kako bi mogao nabavljati glazbenu opremu.

Kao 16-godišnjak, sa školskim kolegom Davidom Bryanom osniva grupu “Atlantic City Expressway”. Bend je brojio čak dvanaest članova, redom maloljetnika koji su morali tražiti roditeljsko dopuštenje da bi nastupali po klubovima New Jerseya. Kako je puno babica značilo kilavo glazbeno dijete, zarada je bila simbolična, pa je bend ubrzo završio u ropotarnici povijesti. Ni naredni Bongiovijev sastav, pretenciozno nazvan “The Wild Ones”, nije bio dugo vijeka.

Nakon što je na jedvite jade maturirao, mladić je iskusio “čari” poslova poput pranja automobilskih šajbi na benzinskoj stanici, raznošenja novina i prodavanja cipela. Kratko je čak radio u pogrebnom poduzeću svoga djeda, ali je odustao zbog sumorna okružja koje ga je bacalo u depresiju. U slobodno vrijeme, bombardirao je diskografske kuće demo snimkama, no odgovori su se kretali u rasponu od kratkih odbijenica do šutnje. Za posjeta njujorškoj radiopostaji WAPP, DJ Chip Hobart mu je predložio da uključi svoju pjesmu “Runaway” na kompilacijski album lokalnih nepoznatih talenata. Bio je to pun pogodak: pjesma postaje hit, a sve diskografske kuće htjele su doznati tko je taj mladi umjetnik bez ugovora. Nakon što je potpisao za “Mercury Records”, mijenja ime u “američkiju” verziju Jon Bon Jovi i okuplja bend. Za klavijaturista je odabrao starog prijatelja Davida Bryana, koji je zbog toga napustio studij medicine, a ubrzo im se pridružuju gitarist Richie Sambora i bubnjar Tico Torres. Nakon kraćeg vijećanja, kvartet uzima ime koje će ući u povijest rock glazbe: “Bon Jovi”.

Debitantski album grupe, nazvan jednostavno “Bon Jovi”, u rekordnom je roku postao zlatan u SAD-u, a nadahnute balade praćene žestokim gitarističkim rifovima na prepad su osvojile srca publike. U zvjezdanu orbitu lansirao ih je album “Slippery When Wet”, koji donosi hitove “You Give Love a Bad Name”, “Livin’ On A Prayer” i “Wanted Dead or Alive”. U vezi naslova albuma postoji zanimljiva anegdota. Dok je Bon Jovi dao prozaično objašnjenje da je nazvan po znakovima upozorenja na cesti, koji upućuju na sklizak kolnik, David Bryan otkrio je pravu istinu: “Tijekom snimanja albuma često smo ulazili u striptiz klubove gdje su nevjerojatno zgodne djevojke bacale vodu i sapun jedne na druge. Zbog toga su postajale klizave pa ih nisi mogao držati, iako si to jako želio. Eto, to je bila asocijacija za naslov albuma. Naslovnicu je trebala činiti slika velikih grudi ali su nas udruge moralista napale pa smo se opredijelili za čedniju varijantu”.


Piše: Lucija Kapural

Komentari