Kako je najpoznatiji stripovski barbar mijenjao svoj vizualni identitet

Jedan od najpoznatijih likova u povijesti popularne kulture prešao je dugačak put do slave, baš kao što je dug bio put koji je prešao u svojoj biografiji, od lopova i najamnika, gusara i pljačkaša, borca i generala, do kralja Akvilonije, najveće i najbogatije države svoga doba. Taj barbar, koji je pomoću mišića i mača harao hiborijskim vremenom, onim prije poznate povijesti, rođen je u mašti majstora mračnih pustolovnih priča Roberta E. Howarda. Priče o Conanu objavljivane su u nastavcima, u časopisu “Weird Tales”, a nakon što se Howard 1936. ubio, ne doživjevši trideseti rođendan, lik u koji je pretočio svu svoju maštu polako je počeo tonuti u zaborav.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, hrabri barbar doživljava renesansu. Uz Howardove priče, objavljivane su i one koje su pisali drugi autori, najviše L. Sprague de Camp. Popularnost lika iskoristili su i u “Marvelu” te počeli objavljivati strip “Conan barbarin”. Godine 1982., lik je zaživio na velikom platnu: “Conan”, film Johna Milusa, u zvjezdanu orbitu je lansirao glumca koji je portretirao naslovnu ulogu, mladog Arnolda Schwarzeneggera (dio fanatičnih obožavatelja prosvjedovao je protiv plavokosog Conana!). Uslijedio je nastavak filma, pa videoigre, televizijske serije, reizdanja Howardovih knjiga… Simerijski pustolov dobivao je lice za licem! A ovako ga je zamislio izvorni autor: “Pod čupavom crnom grivom, čelo mu je bilo nisko i široko, a u vulkanskoplavim očima kao da je tinjala vatra. Tamno, ožiljcima izbrazdano lice bilo je skoro zlokobno, pravo lice borca!” Howard, koji se bavio sportom – bildao je i boksao – Conanu je “posudio” svoje mjere, 188 cm visine i 95 kg težine. Oči je pak opisao po uzoru na oči svog oca, dr. Isaaca Howarda.

Na prvim ilustracijama korica iz tridesetih, koje je za Weird Tales crtala Margaret Brundage, Conan nije bio toliko važan: od devet naslovnica za Howardove priče, Brundage ga je nacrtala samo na tri, a na njima više sliči zavodniku poput Rudolfa Valentina nego prapovijesnom ratniku. Tu ilustratoricu više su zanimale ljepe žene u sadomazohističkim pozama i scene vezivanja, bičevanja i žrtvovanja nego barbar koji vitla mačem. Kasniji ilustratori, poput Wallacea Wooda i Franka Freasa, prikazivali su ga pak kao dvojnika princa Valianta. Vizualni identitet kakav danas poznajemo, prvi koji je po snazi bio ravan žestokoj Howardovoj prozi, dao mu je legendarni ilustrator Frank Frazetta. Slomljeni, “boksački” Conanov nos upravo je njegova intervencija!

Piše: Lucija Kapural

 

Komentari