Alexandre Lacassagne (1844. – 1921.) bio je jedan od pionira forenzičke znanosti. Krupni, markantni liječnik veći dio života je predavao na Medicinskom sveučilištu u Lyonu, a jedan od njegovih omiljenih studenata, Edmund Locard, osnovat će prvi forenzički laboratorij na svijetu. Lacassagne je prvi znanstvenik koji je specifične brazgotine na mecima povezao s oružjem iz kojeg su isti ispaljeni, zbog čega ga nazivaju ocem balistike. U vrijeme kad su policajci redovito kontaminirali mjesta zločina, ukazao je na važnost njegova besprijekornog očuvanja. Među prvima je proveo analizu krvavih mrlja na poprištu, iznjedrivši dragocjene zaključke o visini, dobi i drugim važnim karakteristikama počinitelja a, po kretanju insekata na truplima, vrlo je precizno utvrđivao vrijeme smrti. Nadalje, postavio je jasna pravila po kojima bi se svaka obdukcija trebala raditi: njegov priručnik na tu temu postao je neizostavno štivo na policama mrtvozornika. Osim fizičkog proučavanja žrtava, zanimao ga psihološki profil počinitelja, pa ga smatraju jednim od rodonačelnika forenzičke psihologije.
U slobodno vrijeme, Lacassagne je pomagao francuskoj policiji u nizu važnih istraga te, kao cijenjeni stručnjak, svjedočio na brojnim suđenjima. Upravo “francuski Sherlock Holmes”, kako su mu tepali, zaslužan je za pad zloglasnog Josepha Vachera (1869. – 1898.), jednog od prvih serijskih ubojica u zemlji. Poznat kao “francuski Jack Trbosjek”, ovaj monstrum je, u razdoblju između 1894. i 1897. godine, života lišio najmanje jedanaestero ljudi, mada se sumnja da je stvarni broj njegovih žrtava znatno veći. “Ordinirao” je u ruralnim krajevima jugoistočne Francuske, najčešće napadajući adolescente. Mnoge od njegovih žrtava bili su pastiri i pastirice koji su čuvali ovce na izoliranim pašnjacima – i djevojke i mladiće bi silovao, divljački izbo te naposljetku raskomadao. Godine 1897. tu je sudbinu namijenio četrdesetogodišnjakinji koja je skupljala drva za ogrjev u šumi u okolici Ardèchea. Ovaj put, napravio je grešku u koracima: mislio je da je žena sama. Kad ju je zgrabio s leđa i oborio na tlo, stavivši joj nož pod vrat, počela je glasno dozivati upomoć, a njen suprug i sin dotrčali su za nekoliko sekundi te svladali i zarobili napadača. Budući da je žrtva zadobila tek nekoliko modrica, Vacher je osuđen na samo tri mjeseca zatvora. Tko zna koliko bi još puta ubio po izlasku na slobodu da nije bilo pronicljivosti inspektora Émilea Fourqueta.
Ovaj je, naime, shvatio da Vacherov modus operandi odgovara onome u nizu neriješenih ubojstava: podmukli napad s leđa, izolirana lokacija, nož s dugačkom oštricom… Kolega i on posjetili su Vachera u ćeliji te, praveći se kako su pronašli nove dokaze protiv njega, izvukli priznanje za jedanaest zločina. Na njihovu žalost, ubojica je odlučio igrati na kartu ludila, nadajući se kako će izbjeći smrtnu kaznu. Činio je to prilično vješto: čak su i neki iskusni istražitelji zaključili kako je riječ o poremećenoj individui. “Da, ubijao sam, ali nisam kriv. Ni moje žrtve nisu krive: jednostavno su se zatekle u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Jedini krivci su liječnici koji su me, zaključivši da sam zdrav, otpustili iz duševne bolnice. Nisam bio zdrav, ni tada ni sada”, ispričao je policajcima, a u priču je upleo i bijesnog psa koji ga je kao dječaka ugrizao, nakon čega “više nije bio isti”. Kasnije je nadopunio priču izjavom da ga je u ubojitu misiju poslao Bog, uspoređujući se s Ivanom Orleanskom.
Fourquet se nije slagao sa zaključkom kolega: smatrao je kako osumnjičenik nije nikakav luđak već inteligentan manipulator. Upravo na njegovo inzistiranje, na suđenje je kao stručni svjedok pozvan Alexandre Lacassagne. On je potvrdio inspektorove uvide: izjavio je kako Vacherovo ponašanje ne upućuje na ludilo već na “antisocijalni sadizam”. Upravo on je skovao ovu sintagmu, koja će se kasnije često izjednačavati s psihopatijom. Zahvaljujući ovom svjedočenju, Vacher je proglašen mentalno zdravim i osuđen na smrt. Zadnjeg dana 1898. godine, glava nemilosrdnog ubojice otkotrljala se ispod giljotine.
Piše: Lucija Kapural
