Premda su i ranije vršili drske prepade, pirati su tek od 2. stoljeća prije Krista postali ozbiljna prijetnja na Sredozemnom moru. Nakon pada Kartage i slabljenja seleukidskog carstva, Rim je postao dominantna sila na Mediteranu, no budući da nije imao moćnu mornaricu, gusarstvo je uzelo maha kao nikad prije. Omiljena meta pomorskih razbojnika bili su spori trgovački brodovi, napose oni koji su prevozili žito iz Egipta u Italiju. Prilikom zauzimanja takvog broda, zatočene članove posade odvodili su na Delos, jedno od glavnih središta trgovine robljem. Kupovala ih je rimska elita te koristila za rad na plantažama. Kad bi im pak u ruke pao kakav bogataš, ne bi ga prodali u roblje već bi od njegove obitelji zahtijevali pozamašnu otkupninu. Jedna od takvih osoba bio je – Gaj Julije Cezar! Gusari, na svoju golemu žalost, pojma nisu imali tko je muškarac kojeg su oteli 75. godine prije Krista. Znali su samo da ima love.
Budući rimski diktator, tada 25-godišnjak, zarobljen je na putu za Rodos, gdje je studirao govorništvo. Nakon žustre debate, gusari su odlučili tražiti otkupninu od 20 talenata, na što se njihov uznik grohotom nasmijao. “Momci, tražite barem 50 talenata… Zar ne znate tko sam ja?” pitao ih je. Gusari su, logično, zaključili da je riječ o luđaku – ta tko se normalan hihoće u pogibeljnoj situaciji? Taj dojam pojačao se u narednih 38 dana, koliko su držali Cezara u uzništvu. Njihova talac nije se, naime, ponašao kao žrtva. Naprotiv, morali su hodati na prstima kad bi spavao, a ako ga ne bi nagradili “spontanim” pljeskom dok bi uvježbavao govore ili recitirao poeziju, nazivao ih je tupanima nesposobnim shvatiti njegove uzvišene riječi. S vremena na vrijeme, zaprijetio bi im da će ih pribiti na križ čim mu se za to ukaže prilika. Uloge bi se tada zamijenile: gusari bi se svijali od smijeha, zabavljeni drskošću mladog “luđaka”. Ali, avaj, njihov zarobljenik bio je sve samo ne lud. Uz to je bio čovjek koji je držao do svoje riječi.
Nakon što je otkupnina stigla, Cezar je oslobođen u Miletu. Umjesto da se odmori nakon traumatičnog iskustva, smjesta je krenuo u akciju, a brodove za njegovu osvetničku ekspediciju financirao je Senat. Locirao je svoje otmičare i transferirao ih u Pergam: neko vrijeme ih je držao u hladnoj tamnici punoj štakora, da bi ih potom dao razapeti. Baš kao što je obećao.
