Kakav diktator, takvi zakoni: Čovjek koji je zabranio nošenje brade, balet, operu, cirkus i -pjevanje na playback!

U lipnju 1992. godine, po raspadu Sovjetskog Saveza, Saparmurat Nijazov (1940. – 2006.) dobio je izbore kao jedini kandidat na prvim izborima za predsjednika mlade nacije, Turkmenistana. Bio je to početak jedne od najosebujnijih diktatura svih vremena. Siroče koje je karijeru započelo kao sitni partijski aparatčik odjednom se domoglo praktički neograničene moći, što je imalo tragične posljedice. Ovaj muškarac širokog osmijeha i kao ugalj crne kose izravno je odgovoran za smrt tisuća ljudi, što zbog suludih odredbi koje je donosio, a što zbog političkih čistki “neprijatelja režima”. Pa ipak, u povijesti je zapamćen najviše po kultu ličnosti koji je izgradio.

Počelo je s uzimanjem titule “Turkmenbaši”, što znači “otac svih Turkmena” (pritom je “prepisivao” od Kemala Atatürka, “oca svih Turaka”). Nastavilo se nazivanjem gradova, ulica, trgova, aerodroma, pa čak i parfema po samom sebi. Nekoliko vrsta votke na etiketi je dobilo predsjednikovu sliku, a meteorit koji je 1998. zviznuo na zemlju promptno je nazvan “Turkmenbaši”. Tim imenom počašćen je i planinski vrh. Nijazov je, ne budu lijen, preimenovao i mjesece u godini. Prvi mjesec je, pogađate, nazvan Turkmenbaši. Kod travnja je diktator pokazao stanovitu skromnost, nadjenuvši mu ime svoje majke, Gurbansoltan. Imenom mile roditeljice zamijenio je i riječ za hruh. Najviše se razmahao po pitanju kipova sa svojim likom, koje je “posijao” posvuda po zemlji. Možda najšokantniji je onaj u srcu pustinje Kara Kum, dok je tzv. “Slavoluk neutralnosti” vrhunac političkog kiča: na 75 metara visokom tornju ponosito se koči deset metara visok Turkmenbaši obložen zlatom, koji se uvijek okreće licem prema Suncu. Valja spomenuti i predsjednikovo besmrtno djelo “Ruhnama” (“Knjiga duše”), miks poezije, revizionističke povijesti i moralno-didaktičkih bisera čije su dijelove mladi Turkmeni učili naizust.

Kad više nije bilo sumnje u to tko je glavna faca u državi, krenuo je na donošenje zakona koji se doimaju kao da su ih osmislili Magnus i Bunker. Onaj o zabrani oporbe još je najmanje mahnit! Primjerice, nestaško koji je proglašen doživotnim predsjednikom zabranio je nošenje duge kose i brade (mlađim muškarcima), kao i u ugradnju umjetnih zubi (svima). Što se potonje stavke tiče, bila je nadopunjena dobrohotnim savjetom narodu: što više glođite kosti, kako biste sačuvali dentalno zdravlje! Nadalje, stranci više nisu smjeli izlaziti iz kuće iza 23 sata, ako nisu željeli završiti iza rešetaka. Nakon što je, zbog operacije srca, morao prestati pušiti, taj je užitak zabranio i svima ostalima u zemlji – ta zašto bi samo on patio? Zabranio je balet, operu i cirkus, smatrajući da su te vrste umjetnosti nepotrebne – ako već ne i štetne – a u sferu ilegalnog je smjestio i pjevanje na playback, slušanje radija za vrijeme vožnje u automobilu, te – kopiranje ključeva! Kad se tako “zalaufao”, na red su stigle pripadnice ljepšeg spola. Spikerice su se, zahvaljujući njemu, morale prestati šminkati. Objašnjenje? Turkmenske žene lijepe su po prirodi! Onako usput, veliki vođa je zatvorio gotovo sve knjižnice i bolnice izvan glavnoga grada a, kao šlag na kraju, državnim praznikom je proglasio – Dan dinje! Pogađate, radilo se o njegovu omiljenom voću.

Piše: Lucija Kapural

Komentari