Kada vas Indijanci skalpiraju!

Obojio Jecinci

Skalpiranje se smatra dijelom kulturne prakse koja je bila alternativa nepraktičnom uzimanja ljudskih glava jer je skalpove bilo lakše prenositi i čuvati kao trofej. Ova se kulturna praksa razvijala u raznim kulturama diljem svijeta, pa su je prema Herodotu prakticirali i Skiti. Isto su, čini se, činili i Franci u 9. stoljeću, ali su je najčešće primjenjivali Indijanci i to na jugoistoku SAD-a. Zanima li vas kako se uzima skalp, kao i tko je bio najpoznatiji skalpirani čovjek, pročitajte tekst koji smo danas za vas pripremili.

Kako se uzimao skalp?

Osoba koja uzima skalp bi čvrsto obuhvatila kosu skalpiranog te bi s nekoliko polukružnih rezova oštrim instrumentom s obje strane skinula tjeme. Na taj se način koža s kosom se skidala s glave. Skalpiranje samo po sebi nije bilo smrtonosno, a obično se provodilo nad mrtvima ili teško ranjenima. U početku su se za skalpiranje koristili kameni noževi, no s razvojem oružja mijenjalo se i usavršavalo oružje skidanja skalpa.

Tko je Robert McGee?


Robert McGee je jedan od rijetkih ljudi koji je preživio skalpiranje. Fotografija koju donosimo snimljena je 1890. godine, a na lubanji McGeeja vidljivi su ožiljci od skalpiranja. Roberta su Indijanci, pripadnici jednog od najpoznatijih sjevernoameričkih indijanskih plemena Siouxa, skalpirali u ljeto 1864. U tom je trenutku imao četrnaest godina. Robertova obitelj je odlučila preseliti se s američkog istoka na zapad, kako bi potražila bolji život. Na tom putu prema Santa Feu roditelji su mu umrli. Robert je bio tada u tinejdžerskoj dobi, pa nakon što je ostao sam nije bio u potpunosti izgubljen slučaj te se odlučio prijaviti u vojsku. Budući da je bio preniskog rasta odbili su ga, pa se zaposlio tvrtki za opskrbljivanje utvrda u Novom Meksiku. U ljeto 1864. godine Robert je bio jedan od vozača karavane koja je krenula prema Novom Meksiku u pratnji američke vojske. Njegov karavan je prevozio brašno. Unatoč povremenim okršajima s Indijancima karavana je uspijevala proći nekih 25 kilometara dnevno. Dana 18. srpnja za nesnosne žege karavana se udaljila od vojske i zaustavila u blizini Walnut Creeka, nedaleko tvrđave Zarah blizu današnjeg grada Great Benda u Kansasu. Karavana se udaljila oko 1,5 kilometar od vojne pratnje.

Pokolj i skalpiranje

U poslijepodnevnim satima karavanu je napalo oko 150 Siouxa, navodno, pod zapovjedništvom poglavice Mala Kornjača. Napadnuti su sa strijelama, ali i vatrenim oružjem nakon čega je uslijedio masakr hladnim oružjem. Poslije masakra Indijanci su uništili sav teret u karavani, razbacali su brašno, pokidali pokrivače i spalili sve što se moglo spaliti. Toga dana život je izgubilo između 8 i 14 osoba. Robert je zadobio višestruke rane od strijela, metak iz pištolja u leđa i još je ranjen tomahawkom. Nakon toga mu je prema njegovom sjećanju skalp skinuo sam vođa plemena Mala Kornjača. No, ni tu nije bio kraj, kada su odlazili pojedini Indijanci su ga “počastili ” još kojim ubodom noža.

Iznenađujuće bezbolno

Preživjeli su Robert i još jedan mladić koji je nekoliko sati kasnije preminuo. Robert je prevezen u Fort Larned, gdje je dobio medicinsku skrb zahvaljujući kojoj je ostao na životu. Fotografija koju prenosimo snimljena je dvadeset i pet godina nakon ovog događaja. Robert je ovaj događaj iskoristio za “karijeru” pokazivanja u javnosti. Iako se dugo tvrdilo da je Robert jedini preživio sklapiranje to nije točno još je nekoliko ljudi preživjelo istu stvar. Na pitanje je li bilo bolno, rekao je da je bilo iznenađujuće bezbolno.

Nije poznato koliko je praksa skalpiranja bila uobičajena u Sjevernoj Americi, no broj skalpiranja se povećao s dolaskom kolonizatora, što je bila posljedica sukoba između domorodaca i kolonizatora, i nagrada koje su uvedene za skalpove. Tako su kolonizatori primjerice ponudili nagrade graničarima i vojnicima za skalpove Indijanaca. Dio Indijanaca je tome “doskočio” brijanjem glava. Nisu ni svi domorodci imali jednak stav prema skalpiranju. Indijanci na jugoistoku su češće uzimali skalpove kako bi podigli svoj ratnički status i umirili duhove mrtvih dok oni iz sjeveroistočne regije su pragmatično radije uzimali zarobljenike nego skalpove.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari