Na današnji dan

Kada svjetini padneš u ruke, završiš kao Muammar el-Gaddafi

Dana 20. listopada 2011. Libija je u ekstazi slavila smaknuće Muammara el-Gaddafija, diktatora koji je Libijom vladao četrdeset i dvije godine. Što je tome prethodilo i zašto je i točno kako završio ovaj libijski čelnik, koji je stvorio tijekom dugog razdoblja vladavine svoju ideologiju zasnovanu na arapskom nacionalizmu i socijalizmu, pročitajte u članku kojeg smo danas pripremili za vas.

Nacionalizacija banaka i naftnih kompanija

Gaddafi je nacionalizirao naftne kompanije i banke te je na taj način razvijenim zemljama uskratio znatan dio prihoda što nije imalo dobar odjek na Zapadu. Libija je u njegovo vrijeme postala zemlja s visokim standardom života za afričke prilike. U pitanju su dobro skriveni motivi. Jedno od mogućih objašnjenja zašto se Zapad odjednom nakon više desetljeća obrušio na Gaddafija i to  je što je ovaj težio stvaranju Sjedinjenih Afričkih Država kao političke i gospodarske unije koja bi Afriku učinila manje ranjivom od zapadnih “očnjaka”. Osim toga njegov prijedlog uvođenja zlatne valute u toj Uniji bio je poptuno neprihvatljvi Zapadu, odnosno puno manje isplativ. Gaddafi je već u prvim godinama 21. stoljeća napravio brojne ustupke Zapadu jer je obećao da će se boriti protiv terorizma, a uz to je libijskog gospodarstvo otvorio Zapadu, a sve to mu je davalo legitmitet stabilnog političara, a ne više opasnog diktatora. Afričko proljeće iskorišteno je kao efikasan način rješavanja čovjeka koji je bio na dobrom putu da stvori Zapadu ozbiljne glavobolje. Naravno uključeni su tu i drugi čimbenici poput samog libijskog naroda i regionalnih sila i organizacija. U svakom slučaju važno pokretač svega je bio Zapad  koji se u obračunu pouzdao u povijesno uvjetovano suparništvo između klanova Cirenaike i Tripolitanije. Gaddafijevim dolaskom na vlast srušten je klan Cirenaike, pa je središte otpora Gaddafiju bilo u tom suprotstavljenom klanu na istoku zemlje. Pobune protiv Gaddafija su počele još početkom 2011. godine. Uskoro su snage opozicije počele preuzimati vlast.

Bijeg iz Tripolija

Nakon što je Tripoli pao u ruke oporbe tzv. Nacionalnog prijelaznog vijeća, Gaddafi je pobjegao s obitelji iz grada u kolovozu 2011.  Pobjegao s malim konvojem u rodnu Sirtu, koja je udaljena oko 450 km istočno od Tripolija. Njegov je sin Mutassim koji je bio nacionalni savjetnik za sigurnost krenuo za njim s drugim konvojem. U Sirti su bili smješteni na rubu grada, a kada je probijena zadnja crta obrane Gaddafi je zajedno sa sinom i bivišim ministrom obrane Abu-Bakrom Yunisom Jabrom napustio grad u konvoju od 75 vozila. U ranim jutarnjim satima 20. listopada 2011. konvoj su presreli NATO-vi zrakoplovi. Odmah nakon prvog udara zrakoplova konvoj se podijelio u nekoliko skupina. Pobunjeničke jedinice na terenu su, također, udarile na konvoj, kao i francusko ratno zrakoplovstvo. Nakon napada i uništavanja velikog dijela konvoja Gaddafi i sin su se s bivšim ministrom obrane Abu-Bakrom sklonili u obližnju kuću, koju su granatirale snage oporbe.


Likvidacija nakon zarobljavanja

I dok je Mutassim uzeo nekoliko desetaka ljudi i krenuo tražiti automobili za bijeg Gaddafi i njegova pratnja iskoristili su kanalzacijske otvore i premjestili se na drugu lokaciju. Ovdje je jedan od njegovih tjelohranitelja bacio granatu na pobunjenike, ali je granata pogodila betonski zid i pala u blizini bjegunaca. U toj je eksploziji smrtno stradao tjelohranitelj, kao i ministar obrane. Gaddafi je bio ranjen i dok je sjedio ošamućen i krvav pao je u ruke oporbe.

Ubijen je tog istog dana, a prema službenoj obdukciji navedeno je da je umro od rana zadobivenih na području glave i trbuha. Organizacije Human Rights Watch i Amnesty International otvorene su izrazile sumnju u nalaze obdukcije.

Kada te dograbi svjetina

Gaddafijev sin je također nakon zarobljavanja likvidiran te je zajedno s ocem, kao i ministrom obrane, pokopan na neobilježenom mjestu u pustinji, ne bi li im grob ostao nepoznat te se tako spriječila hodočašća na mjesto njihova posljednjeg počivališta.

Video snimke pokazale su Gaddafijeve zadnje trenutke. Iako nejasne, ukazuju na užasno nasilje kojem je bio izložen. Prije smrti je pretučen, više puta propucan i, između ostalog, sodomiziran bajunetom, što je najvjerojatnije i dovelo do smrti jer je pri tome moralo doći do masovnog krvarenja. Scene nasilja izazivaju fizičku mučninu i može se doista steći dobar dojam, što znači kada te svjetina dohvati u svoje ruke.

Njegov jedini preživjeli sin Saadi je po izlasku iz zatvora izjavio da je ubojstvo njegova oca i braće pokazalo da se u novo libijsko vodstvo ne može imati povjerenja. Ova izjava pogađa u srž problema i postavlja pitanje o kakvoj je demokraciji ovdje riječ, i kakve to vlade priznaje  zapadni svijet. Nadopunit ćemo to i odgovoriti na pitanje Gaddafijevog sina da je riječ o vladama koje vode računa o svojim kratkoročnim interesima i omogućavaju velikim zapadnim igračima da nastave raditi što žele s Libijom, a onda i Afrikom.

Piše: Sonja Kirchhoffer

 

Komentari