Kada svjetini padneš u ruke, završiš kao Muammar el-Gaddafi

Godine 2011. Libija je u ekstazi slavila smaknuće Muammara el-Gaddafija, diktatora koji je Libijom vladao četrdeset i dvije godine. Što je tome prethodilo i kako je završio ovaj libijski čelnik, koji je stvorio tijekom dugog razdoblja vladavine svoju ideologiju zasnovanu na arapskom nacionalizmu i socijalizmu, pročitajte u članku kojeg smo danas pripremili za vas.

Nacionalizacija banaka i naftnih kompanija

Gaddafi je nacionalizirao naftne kompanije i banke te je na taj način razvijenim zemljama uskratio znatan dio prihoda što nije imalo dobar odjek na Zapadu. Libija je u njegovo vrijeme postala zemlja s visokim standardom života za afričke prilike. Kao razlog problema sa Zapadom navodi se njegova suradnja s terorističkim organizacijama i težnja za stvaranjem oružja masovnog uništenja. Gadaffi je svrgnut s vlasti korištenjem povijesno uvjetovanog suparništava između klana Cirenaike i onoga Tripolitanije. Do Gaddafijeva preuzimanja vlasti dominirao je klan Cirenaike, a s Gaddafijem je primat dobio suprotan klan. Središte otpora Gaddafiju, vezuje se uz istok zemlje i  Cirenaiku. Oporba je, naravno, imala podršku stranih zemalja u njegovom svrgavanju  Prosvjedi koji su počeli još u veljači 2011. godine, započeli su na istoku zemlje potaknuti oporbom. Uskoro su snage opozicije počele preuzimati jedan po jedan grad, a Gaddafija su napustili bliski suradnici.

Bijeg iz Tripolija

Nakon što je Tripoli pao u ruke oporbe tzv. Nacionalnog prijelaznog vijeća, Gaddafi je pobjegao s obitelji iz grada u kolovozu 2011.  Pobjegao s malim konvojem u rodnu Sirtu, koja je udaljena oko 450 km istočno od Tripolija. Njegov je sin Mutassim koji je bio nacionalni savjetnik za sigurnost krenuo za njim s drugim konvojem. U Sirti su bili smješteni na rubu grada, a kada je probijena zadnja crta obrane Gaddafi je zajedno sa sinom i bivišim ministrom obrane Abu-Bakrom Yunisom Jabrom napustio grad u konvoju od 75 vozila. U ranim jutarnjim satima 20. listopada 2011. konvoj su presreli NATO-vi zrakoplovi. Odmah nakon prvog udara zrakoplova konvoj se podijelio u nekoliko skupina. Pobunjeničke jedinice na terenu su, također, udarile na konvoj, kao i francusko ratno zrakoplovstvo. Nakon napada i uništavanja velikog dijela konvoja Gaddafi i sin su se s bivšim ministrom obrane Abu-Bakrom sklonili u obližnju kuću, koju su granatirale snage oporbe.


Likvidacija nakon zarobljavanja

I dok je Mutassim uzeo nekoliko desetaka ljudi i krenuo tražiti automobili za bijeg Gaddafi i njegova pratnja provukli su se u međuvremenu kroz kanalizaciju i zauzeli novi položaj. Ovdje je jedan od njegovih tjelohranitelja bacio granatu na pobunjenike, ali je granata pogodila betonski zid i pala ispred Gadafija. U toj je eksploziji smrtno stradao tjelohranitelj, kao i ministar obrane. Gaddafi je bio ranjen i dok je sjedio ošamućen i krvav došlo je do pada u ruke oporbe.

Ubijen je tog istog dana, a prema službenoj obdukciji navedeno je da je umro od rana zadobivenih na glavi i trbuhu. Organizacije Human Rights Watch i Amnesty International otvorene su izrazile sumnju u nalaze obdukcije.

Kada te dograbi svjetina

Gaddafijev sin je također nakon zarobljavanja likvidiran te je zajedno s ocem, kao i ministrom obrane, pokopan na neobilježenom mjestu u pustinji, ne bi li im grob ostao nepoznat te se tako spriječila hodočašća na mjesto njihova posljednjeg počivališta.

Video snimke pokazale su Gaddafijeve zadnje trenutke. Iako nejasne, ukazuju na užasno nasilje kojem je bio izložen. Prije smrti je pretučen, više puta propucan i, između ostalog, sodomiziran bajunetom, što je najvjerojatnije i dovelo do smrti jer je pri tome moralo doći do masovnog krvarenja. Scene nasilja izazivaju fizičku mučninu i može se doista steći dobar dojam, što znači kada te svjetina dohvati u svoje ruke.

Njegov jedini preživjeli sin Saadi je po izlasku iz zatvora izjavio da je ubojstvo njegova oca i braće pokazalo da se u novo libijsko vodstvo ne može imati povjerenja. Ova izjava pogađa u srž problema i postavlja pitanje o kakvoj je demokraciji ovdje riječ, i kakve to vlade priznaje  zapadni svijet.

Piše: Sonja Kirchhoffer

 

Komentari