Tijekom Drugoga svjetskog rata, Amerikanci su osnovali Ured za strateške usluge (OSS), obavještajnu agenciju koja se smatra pretečom CIA-e. Premda su bili vrlo učinkoviti, ponekad su se ponašali manje kao špijunska agencija a više kao skupina dječaraca koji smišljaju nepodopštine u pješčaniku. Evo dva primjera!
Kad su agenti OSS-a doznali za staro japansko praznovjerje koje duhovima lisica pridaje demonske moći, iznad njihovih glava upalila se lampica. Ideja je bila da se žive lisice, koje su obavještajci imali loviti po poljima, oslikaju fluorescentnom bojom. Nakon toga beštije su trebale doplivati do pacifičke obale, neposredno prije dolaska Amerikanaca, te svijetleći u mraku širiti paniku među praznovjernim neprijateljima. Plan je, vjerovali ili ne, došao do testne faze. U New Yorku su stavili hrpu lisica u vodu a ove, kojima zemljopis očito nije bio jača strana, počele su plivati u krivom smjeru i ubrzo se utopile.
Zaposlenik OSS-a Gregory Bateson, po struci antropolog, zaslužan je za sljedeći ratni plan. Dok je boravio u Burmi (današnji Mjanmar), okupiranoj od strane Japanaca, mladi obavještajac doznao je za drevno proročanstvo: ako Irrawaddy, najveća rijeka zemlje, ikada postane žuta, značit će to kraj vladavine stranaca. Proročanstvo se vjerojatno odnosilo na vladavinu Britanaca, ali se Bateson nije zamarao tehničkim detaljima. Bio je uvjeren da će, ako uspije obojiti rijeku u žutu boju, nagnati lokalni živalj da ustane protiv Japanaca. Zašto da naši ljudi nepotrebno ginu, pitao se, kad se stvar može elegantno riješiti tako da se u Burmu prošverca par kanti boje? OSS je odobrio “ingeniozni” plan. Nakon što je pošiljka stigla, nadobudni špijun, koji ništa nije prepuštao slučaju, napravio je generalnu probu u kadi. Na svoju duboku žalost, shvatio je da se boja koju je dobio ne topi u slatkoj vodi nego tone na dno. Nakon propalog eksperimenta, od plana se odustalo, možda zato što bi izgledalo neozbiljno da usred rata stalno naručuju novu boju.
Piše: Lucija Kapural
