Epitet koji se najčešće veže uz ime ukrajinskog nacionalista Stepana Bandere jest “kontroverzan”. Rusi, dijelom i Poljaci, nazvivaju ga zločincem, teroristom, odanim suradnikom jednog od najgorih režima u ljudskoj povijesti. Preuzimajući naslijeđe Sovjetskog Saveza, kremaljska propaganda bila je više nego uspješna u prikazu Bandere kao povampirenog nacista. Za Ukrajince, napose one na zapadu zemlje, bio je i ostao narodni junak, gotovo mitskih proporcija. Ondje, podignuto mu je na desetke spomenika, a svečani marševi održavaju se povodom obljetnica njegove smrti. Tko je ovaj čovjek doista bio? Kako je moguće da su ocjene njegove povijesne uloge dijametralno oprečne? Ne ignorirajući njegove nacističke veze, potrebno je uzeti u obzir povijesne okolnosti u kojima se ukrajinska inteligencija našla u dvadesetom stoljeću, od poljske diskriminacije, preko nacističke okupacije, do komunističkog režima i “gladomora”. Tek one mogu nam dati uvid u Banderinu kompleksnu ličnost. Ma s koje strane promatrali njegov lik i djelo, jedna stvar je nedvojbeno istinita: bio je patriot. Živio je za borbu za ukrajinsku nezavisnost; za nju je i umro.
Igle, lanci i ledena voda
Stepan Andrijovič Bandera na svijet je došao u novogodišnjoj noći 1909., kao drugo od osmero djece u obitelji. Odrastao je u pitoresknom selu Stari Ugrinov, u Galiciji (današnja Ivano-Frankovska oblast u zapadnoj Ukrajini), koja je tada bila u sastavu Austro-Ugarske. Nakon Prvoga svjetskog rata, ovaj teritorij ušao je u sastav Poljske, koja je vodila diskriminacijsku politiku prema Ukrajincima. Pokušavali su ih asimilirati, zatrti njihov identitet, često koristeći pritom nasilne metode.
U takvim uvjetima, jačao je ukrajinski nacionalizam, a dječakov otac, grkokatolički svećenik Andrij Bandera, bio je aktivno uključen u tu borbu. Služio je kao kapelan u galicijskoj vojsci, koja se borila protiv Poljaka, zbog čega se više puta morao skrivati. Mnogočlana obitelj nije posjedovala vlastiti dom – živjeli su u servisnoj kući u crkvenom vlasništvu. To skromno zdanje, kojim je dominirala velika knjižnica, posjećivali su vodeći intelektualci – političari, novinari, književnici i slikari – a razgovori o ukrajinskoj povijesti, jeziku i samostalnosti ondje su se svakodnevno vodili. Ne čudi stoga da se iskra nacionalnog ponosa vrlo rano zapalila u srcu domaćinova sina.
Stepanu je bilo osam godina kad je, na radost njegove obitelji, na prostoru današnje središnje i istočne Ukrajine formirana Ukrajinska Narodna Republika. Imala je sva današnja obilježja: plavo-žutu zastavu, grb Trizub i himnu “Još Ukrajina nije nestala“. Službeni jezik bio je ukrajinski, a politička funkcija se obnašla u ukrajinskom parlamentu, Vrhovnoj Radi. Ono što se činilo ostvarenjem davnog sna završit će naprasnim buđenjem.
Nakon poljsko-sovjetskog rata, veći dio zemlje potpao je pod sovjetsku čizmu. Ukrajinska Narodna Republika prestaje postajati 1920. godine, a na njenom teritoriju nastaje Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Zapadna Ukrajina pripala je Poljskoj, Bukovina i Besarabija Rumunjskoj, a Zakarpatje je pripojeno Čehoslovačkoj. Ti događaji presudno su utjecali na Banderu.
Dječak je osnovnoškolsko obrazovanje stekao kod kuće, a podučavao ga je otac. Bio je, kažu, poslušno i pobožno dijete. Svakog jutra i svake večeri, usrdno se molio. Očev svjetonazor sve više je postajao dijelom njegova bića. U svojim maštarijama, vidio je sebe kao borca za slobodu Ukrajine. Da je njegov fanatizam već tada pustio duboko korijenje, svjedoči sljedeći podatak: kako bi se pripremio za buduće podvige, pripremao je svoje nejako dječačko tijelo na bol. Vjerujući kako samo zdrav Ukrajinac može dati svoj obol u borbi, vježbao je do iznemoglosti. Išao je u dugačke šetnje s izviđačima, s ponosom promatrajući žuljevita stopala po povratku kući. Krijući to od roditelja, bockao se iglama, vukao teške lance, polijevao se ledenom vodom . Nazivao je to “bolnim vježbama”. Zahvaljujući njima, navukao je reumu koja će ga mučiti ostatak života.
Kodno ime “Lisica”
Godine 1919. postaje učenikom gimnazije u Striju, gradu šezdesetak kilometara udaljenom od Lavova. Ondje je ostao upamćen kao “nizak, loše odjeven mladić”. Ocjene mu nisu bile blistave, budući da je “grijanju knjige” pretpostavljao izvanškolske aktivnosti. Unatoč bolesti zglobova, intenzivno se bavio sportom. Pjevao je u zboru i svirao nekoliko glazbenih instrumenata, a sudjelovao je i u brojnim omladinskim manifestacijama.
Povezanost s ocem, ali i idejom revolucionarne borbe, intenzivirala se nakon što je izgubio jedini ženski uzor u životu, onu koja ga je obasipala nježnošću i pažnjom. Majka Stepana Bandere, krhka i samozatajna ženica, umrla je od tuberkuloze prije trideset trećeg rođendana. Možda je upravo taj gubitak utjecao na formiranje njegove asketske, za užitke ovoga svijeta gotovo neljudski zatvorene ličnosti. Osim “borbe za stvar”, gotovo da ga ništa nije zanimalo.
Nakon mature, planirao je studirati ekonomiju u Čehoslovačkoj, no poljske vlasti nisu mu odobrile putne papire. Umjesto toga, 1928. upisuje agronomiju na Politehničkom sveučilištu u Lavovu, jednoj od rijetkih visokoškolskih ustanova na kojima su se Ukrajinci u ono vrijeme mogli obrazovati. Za vrijeme studija, sudjelovao je u radu niza omladinskih udruga anarhističkog karaktera, dijeleći ilegalne letke, odlazeći na tajne sastanke, organizirajući štrajkove i bojkote izbora. U to vrijeme, među drugovima je bio poznat pod kodnim imenima “Lisica”, “Kruk” i “Baba”.
Godine 1928. pridružio se Organizaciji Ukrajinskih Nacionalista (OUN), koju je sedam godina ranije osnovao bivši pukovnik austro-ugarske vojske Jevgen Konovalec. “Ukrajinski nacionalizam se bori protiv imperijalizma, totalitarizma, rasizma i bilo kojeg oblika diktature te zagovaranja nasilja”, objasnio je jednom prilikom. Isprva, u vrijeme kad se njegova revolucionarna djelatnost iscrpljivala u pisanju za satirični časopis “Ponos nacije” (pod pseudonimom Matvej Gordon), organiziranju ilegalne isporuke stranih publikacija u Ukrajinu i pozivanju na bojkot poljskih proizvoda, možda je i vjerovao u borbu nenasilnim metodama. To se, međutim, počelo mijenjati s njegovim političkim usponom.
Mlad, ambiciozan i fanatično odan borbi, Bandera je brzo napredovao u hijerarhiji organizacije. Godine 1933., postaje vođom regionalnog OUN-a, organizacije koja je sve češće predlagala radikalne metode u borbi protiv Poljaka, ali i i Ukrajinaca koji su podržavali poljsku vladu. U tom razdoblju, članovi OUN-a izveli su niz akcija koje su okarakterizirane kao terorističke.
Smrtna kazna
Ime Stepana Bandere postalo je poznato široj javnosti u lipnju 1934. godine, nakon što je ubijen je poljski ministar unutarnjih poslova Bronislav Pieracki, čovjek kojeg su nacionalisti smatrali odgovornim za represiju nad ukrajinskom manjinom. Bandera je optužen za organizaciju atentata te, zajedno s jedanaestoricom suradnika, bačen u tamnicu. Onodobne tiskovine izvještavale su o njegovu ponosnom, prkosnom držanju na suđenju. Govorio je o borbi ukrajinskih patriota protiv okupatora, ne pokazujući ni straha ni kajanja. Osuđen je na smrt, no kazna mu je kasnije preinačena u onu doživotnog zatvora.
Dok je on trunuo iza rešetaka Wronkija, najvećeg zatvora u Poljskoj, te nezadovoljstvo iskazivao učestalim štrajkovima glađu, Hitlerova Njemačka i Sovjetski Savez dogovarali su podjelu Istočne Europe. Dana 1. rujna 1939. godine, njemačkim napadom na Poljsku, započeo je Drugi svjetski rat. Invaziji se ubrzo pridružio Sovjetski Savez. Nakon trideset pet dana, Poljska je kapitulirala, a njen teritorij podijeljen je između Njemačke i SSSR-a.
Kad su sovjetske trupe ušle na ukrajinski teritorij, lokalni ljudi su ih dočekali s tradicionalnom dobrodošlicom, kruhom, solju i žuto-plavim zastavama. Ubrzo ih je dočekalo bolno otrežnjenje. Svjedočili su uhićenjima i progonima brojnih ukrajinskih obitelji te s užasom shvatili tko je doista okupirao njihovu zemlju.
Pet dana nezavisnosti
Nedugo nakon invazije, Bandera se našao na slobodi. Iz zatvora su ga pustili nacisti, ali ne zbog dobrote svojih srca. Njegovu antipoljsku aktivnost namjeravali su iskoristiti u korist njemačke okupacije a on se, barem isprva, pokazao dragocjenim suradnikom. Preselio se u Krakow, sjedište njemačke okupatorske vlasti, gdje je stupio u kontakt s vođom OUN-a, pukovnikom Andrejem Melnjikom. Obojica su regrutirani u Abwehr, obavještajnu službu nacističke Njemačke, gdje su imali priliku usavršiti vještine špijunaže, kontrašpijunaže i sabotaže. Njihovo prijateljstvo neće biti dugog vijeka.
Sovjetska tajna policija uspjela je zavaditi vrh OUN-a, koji se rascijepio na dvije frakcije: OUN-A predvodio je Andrej Meljnik, a OUN-B Stepan Bandera. Prva, konzervativnija, nije imala mnogo pristaša u Ukrajini – pod svojom komandom držala je špijunsku mrežu koja je djelovala u brojnim zemljama, od Australije pa do Finske i Švedske. Banderina, revolucionarna frakcija djelovala je na tlu Ukrajine, regrutirajući pristaše ponajviše iz redova omladine.
Razlog zbog kojeg su Banderovci, kako su sami sebe nazivali, surađivali s nacističkom Njemačkom bio je pragmatične prirode: naivno su se nadali njenoj pomoći u obnavljanju državnosti. Njihove tlapnje ubrzo će biti raspršene.
Neposredno prije Hitlerova napada na dojučerašnjeg saveznika, Sovjetski Savez, Bandera je održao sastanak sa šefovima njemačkih obavještajnih službi. Na njemu je dogovoreno buduće djelovanje ukrajinskih nacionalista u borbi protiv Crvene armije, primjerice, formiranje ukrajinskih odreda “Slavuj” i “Roland”, diverzantskih jedinica zaduženih za miniranja iza neprijateljskih linija, uništavanja komunikacijske opreme i slične zadatke. Uz to, Banderina OUN dobila je dva i pol milijuna reishcmaraka za organiziranje subverzivne aktivnosti unutar SSSR-a.
Činilo se da sve ide prema predviđanjima nacističkih stratega… A onda je Bandera 30. lipnja 1941. s pristašama umarširao u Lavov te na glavnu gradskom trgu – bez dogovora s njemačkim partnerima – proglasio nezavisnu Ukrajinu. U deklaraciji poznatoj kao “Akt obnove ukrajinske državnosti” spominje se želja za nastavkom bliske suradnje s “velikom Njemačkom, koja pod vodstvom Adolfa Hitlera formira novi poredak u Europi, pomažući pritom ukrajinskom narodu da se oslobodi moskovske okupacije”. Spominju se, u poglavlju “Manjinska politika”, i manje lijepe stvari, poput plana o deportiranju “neprijateljskih Poljaka, Židova i Rusa”.
Ushićenje ukrajinskih nacionalista, koji su premijerom proglasili Jaroslava Stetska, potrajalo je ravno pet dana. U tome kratkom tazdoblju, Bandera i pristaše vjerovali su da će nacistički režim post factum priznati nezavisnu Ukrajinu kao saveznika Sila Osovine – kako je i obećao nacistički ideolog Alfred Rosenberg. Bilo je to prazno obećanje. Jedinice SS-a stižu u Lavov te hapse Banderu i njegove suradnike. S pogrešne strane rešetaka našao se i premijer novooformljene nacionalne vlade Stetsko.
Volinjski pokolj
Nakon uhićenja, Bandera je odveden u Krakow. Tri dana kasnije, državni tajnik Kuntz ondje je doletio u Berlina. Transkript njegova razgovora s Banderom dugo se čuvao u Himmlerovom arhivu. “Tko je odobrio akciju u Lavovu?”, upitao je Kuntz. “Ja, kao čovjek koji je dobio mandat od ukrajinskog naroda”, odvratio je zatočenik. Kuntz je na to dreknuo: “Ne možeš to napraviti! Samo führer njemačkog Reicha ima to pravo!”. Bandera je, hladan kao špricer, rekao: “Ne. Samo ukrajinski narod može donositi političke odluke u Ukrajini”.
Bandera i Stetsko iz Krakowa su odvedeni u Berlin i bačeni u tamnicu na Alexanderplatzu; nešto kasnije prebačeni su u koncentracijski logor Sachsenhausen. Bio je to početak masovnog terora – nacisti su u logore smjestili stotine ukrajinskih patriota. Profesor filozofije Aleksandar Bandera i ekonomist Vasilij Bandera, Stepanova braća, mučeni su do smrti u Auschwitzu. Bandera više nije gajio iluzije o dojučerašnjim suradnicima. Na bolan je način shvatio da je riječ o neprijateljima ukrajinske državotvornosti i naroda.
Unatoč tome, anti-ukrajinska propaganda nastavlja inzistirati da je Bandera bio nacistički kolaboracionist i pripisivati mu brojne zločine protiv vlastitog i drugih naroda. Povijesne činjenice govore drugačije. Nije imao ništa s onim što se dogodilo na ukrajinskom teritoriju za vrijeme rata, i to iz jednostavnog razloga: u to vrijeme, služio je kaznu u zatvorima i koncentracijskim logorima. No, kako je u Ukrajini postojao kult Stepana Bandere, a oni odgovorni za ove zločine su se nazivali Banderovcima, stvorena je ova poveznica.
O kakvim je zločinima riječ? Dovoljno je spomenuti samo dvije riječi, koje lede krv u žilama i nakon tolikih godina: volinjski pokolj. Počinili su ga ukrajinski nacionalisti, s podrškom dijela lokalnog stanovništva, za vrijeme nacističke okupacije Poljske. Žrtve su bili manjinski stanovnici tadašnjega Volinjskog vojvodstva – Poljaci, Židovi, Armenci, Česi, Rusi, ali i na suradnju nespremni Ukrajinci. Točan broj žrtava je nepoznat, no povjesničari procjenjuju da je ubijeno između pedeset i šezdeset tisuća Poljaka te, u osveti koja je uslijedila, oko tri tisuće Ukrajinaca. Sličan genocid dogodio se u Istočnoj Malopoljskoj. Predvodila ga je Ukrajinska ustanička armija (UPA), oformljena 1942. u krilu OUN-a.
U jednom trenutku, situacija u Ukrajini bila je toliko zamršena da se činilo kako svi ratuju protiv svih, s alijansama koje su se stalno mijenjale. UPA je otimala oružje njemačkoj policiji i ratovala protiv poljske Armije Krajowe. Poljaci iz kvislinške njemačke policije i Armije Krajowe su, neovisno jedno o drugima, napadali ukrajinska sela. Vršeni su strašni pokolji na obje strane. Od 1943., postojala je i jedna ukrajinska divizija Waffen SS-a. Poljsko-ukrajinski sukob odgovarao je Nijemcima. Mnogi od njegovih aktera otpremljeni su u koncentracijske logore, na prinudni rad. Kad su se u Ukrajini pojavili i sovjetski partizani, stvar dodatno zakomplicirala. Borbe su vođene između Armije Krajowe i sovjetskih partizana, UPA-e i sovjetskih partizana, UPA-e i Armije Krajowe, UPA-e i Nijemaca, Armije Krajowe i Nijemaca… Borbe između UPA-e i sovjetskih partizana, kasnije regularne sovjetske armije, trajale još u pedesetim godinama, skoro deset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
“Sačekuša” na kućnom pragu
Bandera u tim borbama nije sudjelovao. U travnju 1944., on i Stetsko obratili su se službeniku Glavnog ureda sigurnosti Reicha, s planom diverzija protiv sovjetskih snaga. Nijemci, itekako svjesni činjenice da gube rat, u rujnu te godine doista ga puštaju na slobodu i šalju u Ukrajinu. Ondje će se, opskrbljen njemačkim oružjem, boriti protiv Crvene armije… Ali i protiv Wehrmachta. Jer, ako je Nijemce u početku i promatrao kao osloboditelje od sovjetske diktature, imao je dovoljno prilika da shvati kako prema Ukrajincima nisu bolji od Sovjeta. Uostalom, nije li sam Hitler izjavio da su “lijeni, neorganizirani i nihilističko-azijatski”?
Po završetku rata, Bandera je imao priliku odseliti u bilo koji europski provincijski grad te uživati u mirnu obiteljskom životu sa suprugom Jaroslavom (ukrajinsku nacionalisticu navodno je upoznao iza rešetaka, tijekom prve internacije) i tek rođenom kćeri Natalijom. No, ovaj je preferirao je dugu i neizvjesnu borbu sa sovjetskim vlastima. U emigraciji u Berlinu, gdje se skrasio, 1946. je ponovno formiran njegov OUN-B, pod sponzorstvom britanske obavještajne službe (prema nekim izvorima, MI6 je Banderinoj organizaciji pružao stanovitu podršku još od tridesetih). Bio je itekako svjestan opasnosti koju taj položaj nosi. “Prihvaćam ovu presudu”, duhovito je komentirao. Bio je u pravu. Agenti sovjetskih tajnih službi u nekoliko su ga navrata pokušali likvidirati.
Frakcija OUN-a koju je predvodio Mikola Lebeda povezala se pak s CIA-om. Ameri s Banderom nisu htjeli imati posla. U jednom izvještaju, okarakterizirali su ga kao “iznimno opasnog čovjeka”. Navodi se i podatak da su mu bivši SS-ovci služili kao tjelohranitelji. Nakon što je Bavarska državna vlada pokrenula postupak protiv Bandere, ovaj je svoje usluge ponudio BND-u, njemačkoj obavještajnoj službi zaduženoj za djelovanje u inozemstvu. CIA ih je upozorila da ne surađuju s njim.
Sa sve manje pristaša a sve više neprijatelja, Bandera je osjećao da se obruč oko njega steže. Preselivši se u München, s obitelji je živio u ilegali, pod lažnim imenom Stefan Poppel, a čak ni rođena kći nije znala njegov stvarni identitet. Bio je to život pun osvrtanja oko ramena. Dana 15. listopada 1959. godine, ideolog i vođa revolucionarne borbe za ukrajinsku nezavisnost ubijen je u Münchenu, na ulazu u vlastitu kuću. Na njega je, po nalogu KGB-a, agent Bogdan Stašinski pucao iz specijalnog pištolja koji raspršuje cijanidnu kiselinu. Bio je to savršen zločin: do obdukcije, činilo se da je Bandera umro od srčanog udara. Atentator, koji je uhićen tek dvije godine kasnije, nakon što se zbog grižnje savjesti sam predao vlastima, osuđen je na osam godina robije.
Svrha okrutnog ubojstva, iskoristiti postojeće tenzije među različitim frakcijama OUN-a i međusobno ih do kraja posvađati, bila je ispunjena. Bez Bandere, koji je 20. listopada pokopan na minhenskom groblju Waldfriedhof, ukrajinski nacionalisti bili su obezglavljeni. Mnogo godina kasnije, 2005. godine, bivši načelnik KGB-a Vladimir Krjučkov priznat će da je atentat na Banderu bio jedan od posljednjih sovjetskih obračuna s “neželjenim elementima” nasilnim metodama.
Piše: Lucija Kapural
