Junaci koje je povijest zaboravila

Povijest pamti tisuće i tisuće izuzetnih pojedinaca, koji su se istaknuli svojom hrabrošću, talentima i ljudskošću. Postoje, međutim, i velikani koje je, iz raznoraznih razloga, tijekom stoljeća obavio veo zaborava. Kako bismo ispravili makar djelić te povijesne nepravde, donosimo priču o junacima čija vam imena možda nisu poznata!

Elizabeth Jennings Graham

Ime Rose Parks poznato je svakom američkom školarcu. Ova hrabra crnkinja u povijest se upisala 1955. godine, kad je odbila prepustiti mjesto u autobusu bijelcu, zbog čega je bila novčano kažnjena. Njen čin potaknuo je val protesta diljem zemlje, što je rezultiralo odlukom Vrhovnog suda SAD-a o neustavnosti segregacije u javnom prijevozu. Dok je Amerikanci danas slave kao aktivisticu za građanska prava, jednu drugu hrabru crnkinju, Elizabeth Jennings Graham (na slici!), povijest je zaboravila. To je nevjerojatno, znamo li da je učinila sličnu stvar kao Parks, i to više od stotinu godina ranije! Davne 1854., u vrijeme kad su crnci u mnogim dijelovima Amerike bili smatrani vlasništvom bijelaca, ova mlada učiteljica odlučila se provozati tramvajem njujorškim ulicama, čime je prekršila zakon. Crncima je, naime, vožnja gradskim prijevozom bila dozvoljena samo uz uvjet da se nitko od bijelaca tome ne usprotivi… A toga dana, usprotivili su se mnogi. Kondukter i policajci su, zajedničkim snagama, izbacili “drznicu” na cestu, pritom joj nanijevši lakše ozljede. Umjesto da se skrije u mišju rupu, tužila je kompaniju “Third Avenue Railroad” te, utatoč zlogukim predviđanjima, pobijedila na sudu – morali su joj isplatiti 225 dolara odštete. Njen podvig s vremenom je doveo do desegregacije u njujorškom javnom prijevozu.

Janko Šajatović Krabat

Većina ljudi u Hrvatskoj za njega nikad nije čula, no zato ga Nijemci slave kao svoga nacionalnog junaka. On je Janko Šajatović Krabat, žumberački uskok školovan u Zagrebu, koji je služio u karlovačkom generalatu pod vodstvom grofa Petra Zrinskog. Davne 1658. godine, došao je na sjever Njemačke braniti granice kršćanske Europe, postavši predvodnikom konjičke jedinice. Podvizima koji su graničili s ludošću, Johannes Schadowitz, kako su ga sudrugovi zvali, iskazao se u Tridesetgodišnjem ratu (1618. – 1848.), a spašavanje glave saskog kneza Ivana Jurja III. osiguralo mu je poziv na njegov dvor. U znak zahvale, na poklon je dobio regiju koja se proteže od češke i poljske granice, preko Dresdena pa gotovo do Berlina. Umjesto da uživa u novostečenom bogatstvu, odlučio je upregnuti svoj mozak i mišiće kako bi pomogao bližnjima. Kao jedan od rijetkih pismenih ljudi u Groß Särchenu, području koje su dobrim dijelom naseljavali Lužički Srbi, učio ih je isušivati močvare i pretvarati ih u plodno tlo te graditi mlinove. Pokrenuvši poljoprivredu, spasio je narod od gladi te donio prosperitet kraju koji ga i danas pamti kao jednu od najvažnijih povijesnih ličnosti. Podjednako omiljen među narodom i plemstvom, nakon smrti ušao je u legendu, a priče o njegovim podvizima bile su toliko nadahnute da su mu se katkad pripisivale nadnaravne moći.

Jack Phillips

Dana 10. travnja 1912. godine, prekooceanski brod RMS “Titanic” se, uz veliku pompu, zaputio na svoje prvo putovanje. Pokazat će se da je to ujedno bilo njegovo posljednje putovanje. Pet dana kasnije, plovilo o kojem su svjetski mediji pisali kao o nepotopivom završilo je na dnu Atlantika, nakon sudara s ledenjakom. Procjenjuje se da je na brodu bilo 2.224 putnika i članova posade, od kojih je više od 1.500 poginulo, što potonuće Titanica čini jednom od najgorih komercijalnih pomorskih katastrofa u novijoj povijesti. Da nije bilo hrabrog mladića po imenu Jack Phillips, poginulih bi bilo znatno više! Naočiti 25-godišnjak bio je stariji radio-operater na luksuznom brodu, a radio je u paru s mlađim kolegom Haroldom Brideom. Dvojica muškarca bili su angažirani na prijemu i slanju poruka putnika Morseovim kodom, kao i primanju meteoroloških upozorenja za kapetana. Prije katastrofe, Phillips je primio nekoliko upozorenja o ledenim santama s drugih brodova, no kako ih nije stigao pravodobno prenijeti kapetanu Smithu, mnogi su ga kasnije krivili za tragediju. Zaboravljen je, međutim podatak da je, nakon udara u ledenjak, mladi telegrafist pokazao nevjerojatnu hrabrost. Dok je brod tonuo, neumorno je radio, šaljući signale za pomoć svim obližnjim plovilima. Premda ga je kapetan razriješio dužnosti, ostao je na svojoj funkciji, odbijajući se ukrcati na sklopivi brod za spašavanje. Njegovo uspostavljanje veze s RMS “Carpathijom” zaslužno je za spašavanje 705 putnika. Za njega je, međutim, bilo prekasno. Zadnju poruku poslao je u dva sata i sedamnaest minuta, u trenutku kad je “Titanic” već bio pod vodom. Mnogi su brodovi kasnije objavili da su Phillipsove poruke bile potpuno jasne, unatoč kaosu koji se odvijao oko njega.

Piše: Lucija Kapural

Komentari