Jesu li sovjetske vlasti inscenirale Jesenjinovo samoubojstvo?

“Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, al’ ni živjeti baš nije novije” potresni su stihovi pjesme “Do viđenja, prijatelju, do viđenja”. Ovom lirskom oporukom, pisanom vlastitom krvlju, od života se oprostio Sergej Jesenjin (1895. – 1925.), možda najveći ruski liričar. “Posljednji pjesnik sela”, kako su mu tepali, poput anđela lijep plavokosi mladić iz “pripizdine” Konstantinova u Rjazanjskoj guberniji, pjesme je počeo pisati kao dječak, a afirmirao se već kao 20-godišnjak, po dolasku u tadašnji Petrograd. Ondje će versifikacijsko umijeće izbrusiti do savršenstva, stvarajući lirske bisere dubokog simbolizma i jedinstvene melodioznosti, da bi nekoliko godina kasnije, u Moskvi, osnovao pjesničku družinu imažinista, mladih entuzijasta koji su se zalagali za jezičnu ekonomičnost, konkretizaciju pjesničkih slika i okretanje osjetilnim dojmovima stvarnosti. Ondje, u bučnom i kozmopolitskom gradu, ode prirodi i zavičaju ustupit će mjesto mračnoj lirici iz koje vrišti razočaranje životom i urušavanje ideala, a njihov tvorac će se od bojažljiva, samozatajnog provincijalca preobraziti u punokrvnog boema. Živio je burno: ženio se četiri puta (jedna od njegovih gospođa bila je velika američka plesačica Isadora Duncan), češće je bio pijan nego trijezan, a prkošenje društvenim konvencijama postalo mu je zaštitni znak. Izazivao je skandale da razbije dosadu, tukao se, spavao s tuđim ženama… Svojim likom i djelom izvršio je snažan utjecaj na mlađu generaciju ruskih pisaca, koji su poput vrča najslađeg nektara ispijali “jesenjštinu”, dekadentan odnos prema društvu i svijetu.

Onaj koga su poete-žutokljunci uzdigli do statusa proroka bio je, međutim, duboko nesretna osoba. “Odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi” stihovi su koje je napisao godinu dana prije smrti. Književnik je, čini se, bio na nezaustavljivoj putanji očaja, putanji koja je vodila do sobe u hotelu “Angleterre”. Bila je to posljednja stanica. U prostoriji punoj neprikladno svijetlog namještaja, jedan od najznačajnijih književnika 20. stoljeća izvršio je samoubojstvo. Kako bi bio siguran da će doista napustiti ovu dolinu suza, kombinirao je tri metode – prvo si je prerezao žile, potom se objesio o cijev grijalice, da bi potom izgorio od njene pare. Nakon Jesenjinove smrti, prava nad njegovim djelima preuzela je supruga broj četiri, Sofija Andrejevna Tolstoj: unuka Lava Tolstoja pobrinula se za to da djela njezina pokojnog supruga snažno odjeknu u svijetu.

Zanimljivo, Sofija je unatoč pesimističnoj prirodi svoga supruga sumnjala u to da je on digao ruku na sebe. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, za pravo su joj dali kako amaterski istraživači tako i profesionalni kriminalisti, koji su pronašli niz “rupa” u priči o suicidu. Spominju se tako Jesenjinova pisma, iz kojih je jasno da ga je policija pratila, kao i smaknuće nekolicine ljudi iz njegova kruga prijatelja, a na svjetlo dana izišla je i činjenica da je Wolf Ehrlich, kojemu je Jesenjinova oproštajna pjesma posvećena, bio tajni agent. Nadalje, čini se da su, ubrzo po pjesnikovoj smrti, svijet pod čudnim okolnostima napustili svi koji su sudjelovali u istrazi. Pisac i redatelj Vitalij Bezrukov smatra da su dokumenti o pjesnikovom samoubojstvu lažirani, te da je ovaj bio još jedna žrtva Staljinova režima. Upozorio je na zanimljiv detalj – u praksi se nemoguće objesiti o glatku cijev parnoga grijanja konopcem na kojem nema omče. Nadalje, mrtvačeva ruka bila je svijena – da se sam objesio, visjela bi uz tijelo. Policijski poručnik Histalov je pak dobio anonimno pismo s fotografijom mrtvog pjesnika: na Jesenjinovoj glavi, ispričao je medijima, vidi se udubljenje koje bi moglo biti od udarca!

Piše: Lucija Kapural

Komentari